ISKRA U PIJESKU
Tišina piše stihove na rubu starog grada
gdje vjetar kradom nosi miris divljeg badema i sol izgubljenih ljeta
sve što smo bili i sve što smo htjeli
stane u uzdah sjene koja drijema
u venama zemlje kuca isti onaj nemir što ga more šapuće školjkama
ne mjeri vrijeme satima što hladno kucaju na zidu
već onim vječnim trenom kad se srce samo prene
kao ptica u letu bez gnijezda
neke se bitke dobivaju kad se izgube iz vida
kao rijeka koja pobjeđuje kamen strpljenjem
i kad se mirno prihvate sve neizbježne mijene
duša postaje pustinja koja pamti svaki trag što je vjetar izbrisao
zapiši dlanom na vodi ono što šutnja skriva
jer riječi izgovorene prerano uvenu
prije nego niknu
svaki kraj je korak ka nekoj novoj zori
sjeme spava u pepelu i čeka svoje proljeće
dok god je u tebi živa iskra znatiželje
vatra će stara u novom sjaju gorjeti
i pretvoriti trag u pijesku u zvijezdu
koja ne blijedi pred novim jutrom
---------------
STOME TIŠINE - Maja Šiprak