Gdje prestaju naša imena i nadimci
U prvom sumraku, kada se granice između stvarnosti i zaborava zamagljuju, stvari gube svoja jasna obličja.
Svijet u tom momentu pripada odjecima onoga što je bilo i onoga što je tiho nestalo.
U procjepu između dana i noći ponekad prođemo pored lica koja u sebi nose čitave svjetove nama poznatih dodira, a da u zraku ne ostave ni najmanji šum.
Između dvoje ljudi koji su nekada dijelili isti dah udaljenost ne nastaje odjednom.
Prostranstvo se među njima širi nečujno, poput šume koja polako osvaja napušteni put.
Čovjek iznova uči koračati pored nekoga tko mu je nekada bio jedini orijentir u mraku.
Nema dubljeg ponora od onoga koji se otvori na dobro poznatom tlu.
Potpuni stranci, oni koje nikada nismo sreli, nose jednostavnu tajnu, oni nam ne duguju ništa i od njih ne tražimo prepoznavanje. No, stranac koji u sebi nosi našu prošlost čuva ključ vrata koja su zauvijek zaključana.
Njegov korak ima poznat ritam, njegov glas nosi boju koju bismo prepoznali i u potpunom mraku, a ipak, između nas stoji nevidljivi zid podignut od tišine i neizgovorenih riječi.
Ljubav rijetko umire u oluji.
Češće se pretvara u prašinu koja se mirno spušta na dane iza nas. Kada se ponovno sretnu pogledi koji su nekada znali sve, oni više ne traže odgovore.
Postanu poput dva broda koji prođu jedan pored drugog u gustoj magli, bez upaljenih svjetala, noseći u trupu teret onoga što se više ne može vratiti.
Nitko ne može postati veći stranac od onog kojeg si volio, jer samo on nosi točnu mjeru svega što ste jedno drugome oduzeli.
I tako, u konačnom smiraju, ostaje spoznaja da najdublje tajne ne leže u neistraženim daljinama, već u očima koje su nas nekada zvale imenima ili nadimcima koji su sadržavali sve emocije svijeta.
Postati stranac onome koga si volio nije poraz, već ulazak u tihu sferu u kojoj sjene uče postojati same.
Od svega toliko lijepog na kraju ostaje samo vjetar, da preko otisaka prstiju nanese zaborav i vrati sve u iskonsku tminu iz koje je sve i poteklo.
-----
Zapis na rubu loma @ Maja Šiprak