Elegija o ishlapjelim sjenama
U praskozorju postojanja, dok magla još uvijek sakriva obrise zaboravljenih svjetova, tiho se rađa pitanje o krhkosti ljudskih spona.
Kako netko tko je znao svaki dio tvoje duše jednog dana postane potpuni stranac?
Ta zagonetna preobrazba podsjeća na tiho povlačenje plime koja za sobom ostavlja samo ogoljeni, suhi pijesak.
Nekada su dlanovi bili sigurne luke u kojima su se sidrila sva naša nemirna i uzburkana sjećanja.
Svaka izgovorena riječ bila je sveta nota u simfoniji dvaju bliskih i usklađenih bića.
Vrijeme je, međutim, tihi alkemičar koji vješto pretvara topli zlatni sjaj u hladni sivi pepeo.
Ono što se nekad činilo vječnim, raspršilo se poput nježnog ljetnog praha u vjetru.
I sada prolazimo jedno pored drugog kao da se nikada nismo poznavali.
Taj prolazak nalik je na nijemi susret dviju tuđih sjena u prostranom labirintu tmine.
Pogledi se izbjegavaju, ili pak klize preko lica koja su nekad bila jedini dom našim umornim očima.
U tim trenucima stvarnost postaje nestvarna kulisa ispunjena teškom i bolnom tišinom.
Zar je moguće da se čitav jedan unutarnji svemir jednostavno izbriše jednim hladnim dodirom zaborava?
Tragovi bivše prisutnosti žive još samo u krhkim odrazima u ogledalima propalih iluzija.
Duša pamti toplinu, ali razum prihvaća ledenu istinu o neminovnoj i konačnoj udaljenosti.
Možda smo oduvijek bili samo putnici koji su se slučajno sreli na raskrižju vječnih magli.
Svaki korak u suprotnim smjerovima kida preostale nevidljive niti nekadašnje neraskidive bliskosti.
Ostaje tek gorko sjećanje na plamen koji je nesmiljeno izgorio vlastitu svjetlost.
I dok noć ponovno širi svoje baršunaste skute nad uspavanim svijetom, tajanstveni ponor između nas i dalje šapuće nepoznate i nedodirljive tajne.
---
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak