Eho tihe čežnje

EHO TIHE ČEŽNJE

​U dubokim, tihim rukavcima duše ne stanuje zamor od samog postojanja, već tihi eho posrtanja pod težinom tuđih sjena.
U toj tajanstvenoj istini nismo obamrli od ljepote svijeta, nego od studeni nestvarnih obećanja, od oštrica skrivanih iza blagih osmijeha i tragova prohujalih izdaja što ostaju urezani poput tamnih godova u deblu života.

Često ostajemo zatočeni u teškoj, nepomičnoj magli gdje sebe promatramo tek kao zaboravljeno lišće koje vjetar nosi, zaboravljajući da u vlastitim dlanovima nosimo iskru kojom se rasvjetljavaju svi neprohodni puteljci.

​Tumaramo ponornicama istih zabluda, ponavljajući iste korake po već istrošenim stazama, dok nam strah od pada i gubitka prikrada korak i sputava krila. U tim slijepim ulicama, gdje se sutra čini samo kao daleki, zaboravljeni odjek, naša srca zapravo ne traže kraj.
Žedna su nepatvorene nježnosti, žedna one tišine u kojoj se izgovaraju riječi od svjetla, žedna dodira koji iscjeljuje i ljubavi koja se bez zadrške daje i u istom dahu vraća.
Nismo umorni od zraka koji udišemo, već od uskraćenosti da budemo viđeni u svojoj čistoj, ranjivoj suštini.

​I dok se zavjesa sumraka polako spušta nad nemirne misli, u nama ostaje tinjati tajanstvena, neumoljiva čežnja.
Između ruševina starih strahova, duša ponovno uči šaptati svoje najskrivenije molitve, spremna da u narednom svitanju pretvori svaku prošlu ranu u novi, neotkriveni izvor svjetlosti.

Zapis na rubu loma - Maja Šiprak