EHO NEUHVATLJIVOG
Postoje trenuci u kojima se svemir sažme u jednu jedinu točku, u tišinu koja ne traži objašnjenje, nego samo prisutnost.
U tom međuprostoru, gdje se svjetlost lomi o nevidljive rubove postojanja, sreli su se naši koraci. Bilo je to susretanje dviju priroda koje nisu pripadale istom svijetu, a opet su tvorile jedinu stvarnost koja je u tom trenu imala smisla.
Nosila sam u sebi oluje koje nisu znale za utočište i dubine koje su plašile one navikle na plićak.
Bila sam previše, previše goruća, previše budna, previše gladna istine.
Moja je prisutnost preplavljivala prostore u kojima je on tražio samo mir.
A opet, u toj istoj punini, ostajala sam nedovoljna.
Nikada nisam uspjela ispuniti pukotine u njegovu biću kroz koje je nečujno otjecala svaka moja riječ i svaki moj dodir.
Moja ga je silina dodirivala, ali ga nije mogla obuhvatiti.
On je bio vladar vlastitog mraka. U jednom bi trenutku postajao sve , čitav moj horizont, jedinica kojom sam mjerila dah.
Njegova je prisutnost imala težinu svijeta.
No već u sljedećem trenutku, kroz njegove bi oči prostrujao vjetar odsutnosti, pretvarajući ga u ništa.
Postajao je tek prolazna sjena, eho nečega što se nikada nije u potpunosti dogodilo.
Voljela sam čovjeka koji je bio istovremeno utočište i ponor, cjelina i čisti nestanak.
Pokušaj da se izmjeri neizmjerljivo uvijek završava u tišini.
Naš je odnos bio ples na oštrici pretapanja: što sam više davala, to je prostor među nama bivao prazniji.
Što je on više postajao sve, to je manje ostajalo od mene.
Sada, dok se magle slažu nad tragovima naših prolazaka, shvaćam da nismo nestali zbog nedostatka osjećaja, nego zbog viška vlastitih nepremostivosti. Ostavila sam svoje preobilje u njegovoj praznini, a u sebi ponijela njegovu odsutnost.
Između onoga što je moglo biti i onoga što jest, ostaje samo šapat zaboravljenog kretanja, dokaz da smo jednom dodirnuli beskraj i u njemu se, nečujno, zauvijek izgubili.
-----
Plejada pamti@Maja Šiprak