DVA VALA ISTOG OCEANA
Svijet je sazdan od udaljenosti koje se mjere otkucajima srca koji se nikada ne susretnu u istom dahu. Postoje dvije duše koje se ne traže – one se već odavna znaju, utkane jedna u drugu prije nego što je vrijeme uopće naučilo brojati vjekove.
Oni se osjećaju. Osjećaju na dubok, starinski način u kojem prostor gubi svoje oštre bridove.
Kada jedno od njih uzdahne u predvečerje, onom drugom, tisućama milja daleko, zatreperi list na prozoru i teška se sjeta spusti na vjeđe.
Nisu zajedno jer sudbina je, u svojoj neshvatljivoj, ponekad okrutnoj geometriji, povukla pravce koji se beskrajno približavaju, ali se odbijaju presjeći u ovoj stvarnosti.
Između njih stoji nepremostiv zid satkan od tišine, propuštenih vlakova i dužnosti koje su vezale njihove zemaljske korake za neke druge, tuđe pločnike.
Ta razdvojenost nije praznina, ona je prepuna teškog, opipljivog prisustva.
Patnja je njihova tiha suputnica, kao otmjena, posvećena bol – hodočašće kroz vlastitu nutrinu u kojoj gori vječni plamen žudnje.
Žudjeti za onim tko te cijelim svojim bićem već posjeduje, najviši je oblik paradoksa i najčišća od svih samoća.
U noćima kada stvarnost popusti svoj stisak, oni se sele u prostore sna.
Tamo, u prostranim odajama podsvijesti, njihove se ruke konačno prepliću bez straha od buđenja. Sanjati jedno drugo za njih nije bijeg, već povratak kući.
Žele se onom iskonskom, čistom željom kojom suha zemlja žudi za prvom kapi ljetne kiše, kojom se valovi bacaju na hridi, znajući da će se razbiti, ali nemoćni da se zaustave.
Svaka njihova misao jedno o drugome je molitva bez riječi, neshvatljiv dijalog dvaju bića koja se sporazumijevaju bezvučnim pismom duše.
A kraj?
Kraj nije u ponovnom susretu tijela, jer neka su bića prevelika za zemaljski zagrljaj.
Kako se večer polako prelijeva u modru, baršunastu noć, njihove misli dosežu vrhunac međusobnog privlačenja.
Granice materijalnog svijeta počinju blijedjeti.
U tom mističnom trenutku potpunog predavanja, oni prestaju biti dvoje koji pate na suprotnim stranama svijeta.
Postaju jedno titranje u eteru.
Zagledani u zvjezdano nebo, svak na svojem balkonu, odašilju valove ljubavi. I poput dviju zvijezda koje su pretrpjele urušavanje da bi stvorile novu, nikad viđenu svjetlost, njihove se suštine stapaju u nevidljivu nit koja drži svemir na okupu.
Oni više ne čekaju sutra. Postali su sama vječnost, vječno prisutni u šumu vjetra i sjaju rose, nerazdvojni u svemu što je neopipljivo i lijepo.
_______________
Zapis na rubu lom /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak