DAH NEVIDLJIVOG SEDEFA
Postoji meki, nečujni prostor u kojem se duše dotiču prije nego što uopće izgovore svoja zemaljska imena.
U tom svilenom međuprostoru, tamo gdje se spajaju dodir i slutnja, ljubav ne dolazi kao siloviti val koji ruši sve pred sobom, niti kao hladni kalup koji traži savršene, isklesane figure. Ona stiže poput jutarnje magle koja nježno obgrli svaki neobrađeni cvijet.
Istinska ljubav uči voljeti pukotine i bore, pronalazeći dvoje stvarnih putnika koji su napokon spremni skinuti svoje teške velove i zaista se ugledati u čistoj, ogoljenoj svjetlosti.
Pogledati nekoga u dubinu ne znači samo uočiti odraz u njegovim zjenicama, već hrabro uroniti u nepoznati ocean njegove nutrine.
To je tiha predanost i šapat u noći, izmjena riječi koje teku poput bistrog potoka, milujući stijene bez želje da ih slome.
U tom čarobnom preplitanju, čudo je ostati svoj — sačuvati vlastitu melodiju dok se stvara zajednički simfonijski tihi eho.
Ljubav je susret dvaju vjetrova koji plešu u istim krošnjama, a ipak svaki nosi svoj vlastiti dah.
Ovo prihvaćanje druge duše traži beskrajno prostranstvo, no to prostranstvo drhti od vlastite svetinje.
Ljubav miluje sve naše različite nijanse i u njima pronalazi čarobnu pjesmu, ali nikada ne pristaje na poniženje.
Kada se nad nebo nadviju tmurni oblaci i nemiri zamute izvore, ona ne dopušta da gnjev postane trajan dom.
Ona prolazi kroz oluje poput zrake koja rastače mrak, a ne kao oganj koji sve pretvara u prah, ona stvara utočište od dodira i blagosti, u kojem je svaki prozor širom otvoren vjetrovima slobode.
Kako bi se takav mir uopće nastanio u nama, izvor mora poteći iz vlastitog srca.
Prije nego što potražimo drugo biće u mraku, valja se zaljubiti u vlastiti dah, u sam život koji tiho struji našim žilama.
Pronaći nesalomljiv mir u sebi znači obgrliti vlastite granice s dubokim poštovanjem.
Jer, nitko drugi nije poslan na ovaj svijet da bude naš nedostajući dio ili da nas konačno dovrši.
Mi smo čitavi, prostrani svemiri koji su odlučili dijeliti istu beskrajnu tišinu.
I kada se zavjesa sumraka spusti na svijet, a mistična tišina ponovno obuzme sve oko nas, ostaje spoznaja, ljubav je samo jeka onoga što već nosimo u dubinama svoje duše.
Poput dvije zvijezde na noćnom nebu, ne spajamo se da bismo izgorjeli u jednom plamenu, već da bismo, svijestilom vlastite svjetlosti, jedno drugome obasjavali put kroz noć.
----
Plejada pamti Maja Šiprak