DAH NA STAKLU BESKRAJA
Postoji nevidljiva nit, istkana od zvjezdane prašine i zaboravljenih uzdaha, koja nas nečujno provlači kroz razdvojene zavjese vremena.
Stupamo na scenu tek rođeni, okupani svjetlom čiji izvor ne vidimo, dok nas pozadina svemira već obavija svojom bezvremenskom tišinom.
Život je premijera, jedinstvena, neponovljiva, drhtava izvedba na pozornici sagrađenoj od prolaznosti.
U toj čudesnoj drami nema pokusa, nema skrivene šaptačice u dnu bine, niti mogućnosti da se pogrešno izgovorena riječ vrati u grlo i preoblikuje u blažu, savršeniju formu.
Svaki naš korak odmah ostavlja neizbrisiv trag u mekanome vosku postojanja, svaki je udah ujedno i čin stvaranja i čin opraštanja.
Često živimo u zabludi da je ovo tek uvertira, da negdje u sjeni čekaju reprize u kojima ćemo biti hrabriji, mudriji i prisutniji.
No, dok mi u mislima preuređujemo scenografiju i odgađamo najvažnije monologe za neko nepouzdano sutra, pješčani sat nečujno curi.
Vrijeme je nestalna rijeka čije se kapi nikada ne vraćaju na isti izvor.
Ono ne poznaje stankom zaustavljene trenutke.
Svaki poljubac, svaka suza i svaki prešućeni oproštaj utjelovljuju se u trenutku koji nestaje čim je nastao, poput otiska stopala u rijetkome pijesku na obali koju zapljuskuje plimni val.
Tragična ljepota ove predstave bez reprize leži upravo u njezinoj konačnosti.
Da traje vječno, pjesma bi izgubila melodiju, a svjetlost svoju silnu privlačnost.
Ljudsko srce, taj krhki, nepogrešivi metronom, kuca u ritmu spoznaje da je svaki otkucaj unikatno remek-djelo.
Kada shvatimo da je ovo naš jedini izlazak pod reflektore postojanja, svaka izgovorena riječ postaje svetinja, a svaki susret duboki, mistični ritual.
A kada se naposljetku zastor polako počne spuštati, a reflektori utihnu u blagi, ružičasti sumrak, ne preostaje nam ništa osim odjeka naše vlastite melodije.
U toj mističnoj tišini kraja, kada se izbrišu granice između glumca i gledatelja, shvaćamo da nismo došli naučiti ulogu, nego postati sama svjetlost.
Naš jedini trag ostaje utisnut u beskraju – proživljen, nestvaran i zauvijek nestao u dahu svemira koji nastavlja sanjati.
----
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak