Čuvari nevidljivih vatri
U dubinama ljudskog bića postoje prostori nastali dahom, tihi oltari na kojima izgaraju naše najintimnije svjetlosti.
Ondje, daleko od neumoljiva žamora svijeta, stanuje unutarnja priča, skrovite niti načinjene od neizrečenih uzdaha, sitnih radosti i onih jedva primjetnih, a svetih trenutaka koji čine samu srž postojanja.
Ti su proplanci duše namijenjeni samoći, usamljenim zvijezdama i šutnji koja iscjeljuje.
Ipak, čovjek u svojoj nevinoj potrebi za dijeljenjem često zaboravlja koliko je granica između povjerenja i ranjivosti krhka.
Čuvati vlastitu krhkost nalik je nošenju kapi jutarnje rose na golom dlanu.
Svaki prenagao pokret, svaki tuđi, nehatni dah može uništiti tu prozirnu čaroliju.
Surova je istina ovoga svijeta da milost koju nosimo u sebi nije općeljudski jezik.
To što vaša duša ne pristaje na grabežljivi pohod niti poseže za tuđim svetištima ne jamči da će drugi s jednakim poštovanjem prići vašim dverima.
Dapaće!
Mnogi, nesvjesni vlastite praznine, u tuđoj svjetlosti vide tek plijen koji valja oteti ili ugasiti.
Zato je mudrost prešućivanja zapravo najviši oblik samoobrambene ljubavi.
Čuvati dragocjenosti u najdubljim odajama nutrine ne znači graditi zidove od kamena, već podizati nevidljive hramove od tišine.
Da, to je težak korak i usamljenički.
Tjeskoba nas često nagoni da svoju bol i svoju radost povjerimo jeku tuđih glasova.
No, gorčina ostaje mnogo dublja kada se najfinije niti našega bića rasprostru pred onima koji u njima ne vide svetost.
U danima kada se nebesa natmure nad vašim ramenima, olakšanje potraženo u pogrešnim rukama postaje tek novi, još teži teret, a pitanje, zašto, odzvanja kao pusta jeka u praznoj sobi.
Svijet ima neobičnu glad za onim što ne razumije i često će pokušati posegnuti za svim što ponudite na dlanu.
Zbog toga svoje najnežnije dragulje, te male, tihe svetinje i srećice treba skriti daleko od beskrupuloznih pogleda i tuđih dosega.
Neka vaša najljepša svjedočanstva ostanu nevidljiva, poput mirisa noćnog cvijeta koji cvjeta samo za nebeski svod.
Jer naposljetku, tek kada najsvetiji dio sebe povjerimo tišini, postajemo neosvojiva utvrda.
Ona najdragocjenija svjetlost ne gori da bi bila viđena, nego da bi osvijetlila put onome koji je nosi u tami.
-----
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak