ČETVRTA SILA
U tami koja prethodi svakom izboru, kad se svijet još nije razdvojio na glasove, postojalo je samo treperenje, nešto poput tračka svjetlosti koje čeka da mu netko nadjene ime.
Srce je prvo progovorilo.
Nije govorilo riječima, nego otkucajem, onim starim jezikom koji poznaje samo dvije istine: privlačenje i strah od gubitka.
Srce bira nagonski, kao rijeka koja ne pita zašto teče nizbrdo, nego jednostavno teče, vjerujući da je smjer pada ujedno i smjer smisla. Ono je reklo: biram tebe, jer bez tebe sam prazna posuda kroz koju vjetar prolazi ne zadržavajući se.
Zatim je progovorio um, hladniji, precizniji, poput geodeta koji mjeri prostor između dviju mogućnosti.
Um ne vjeruje bilu, um traži dokaze, obrasce, jamstva da izbor neće postati kajanje.
Pa ipak, i on je, nakon dugog vaganja argumenata kao da su kamenje na vagi, izgovorio istu presudu - biram tebe, jer u tvojoj logici pronalazim red kakav ne pronalazim nigdje drugdje.
Tijelo je progovorilo posljednje od tri šapta, ali nikako najtiše.
Tijelo pamti ono što um zaboravlja i ono što srce uljepšava ..... dodir, miris, težinu prisutnosti u prostoru.
Tijelo ne laže, jer ne zna lagati.
Ono se ili približava ili povlači, bez retorike.
I tijelo je reklo biram tebe, jer u tvojoj blizini prestajem biti stranac samome sebi.
Triput izgovoreno "biram tebe" trebalo je biti dovoljno.
Tri glasa, tri svjedoka, tri različita jezika koja su se složila oko iste rečenice.
Očekivalo bi se da nakon takve suglasnosti slijedi korak naprijed i prelazak praga.
No tada se pojavilo nešto četvrto.
Nije imalo ime koje bi srce prepoznalo, ni oblik koji bi um mogao izmjeriti, ni težinu koju bi tijelo moglo osjetiti kao dodir.
Bila je to tišina iza tri glasa, ona vrsta tišine koja nije odsutnost, već čekanje.
Možda je to bila mudrost koja zna ono što ni srce, ni um, ni tijelo ne mogu znati pojedinačno, da postoje izbori koji se čine potpunima, a ipak nisu cjeloviti, jer cjelovitost ponekad zahtijeva i ono što se odgađa, a ne samo ono što se prihvaća.
To četvrto nije reklo NE.
Nije se suprotstavilo trima glasovima kao neprijatelj koji ruši njihovu suglasnost.
Ono je samo, poput sidra spuštenog u dubinu za koju nitko na površini ne zna, zadržalo cijelu ljestvicu u mjestu.
Srce je i dalje kucalo prema tebi, um je i dalje sricao tvoje ime kao najurednije rješenje jednadžbe, tijelo je i dalje pamtilo oblik tvoje blizine. Ali noge nisu krenule naprijed, niti prekoračile prag.
Jer postoji razlika između biti uvjeren i biti spreman.
To četvrto možda je upravo osjećaj temelja, nešto ispod svjesnog, ispod objašnjivog, što se zna da vrijeme još nije sazrelo, čak i kad je sve ostalo već zrelo.
I tako je ostalo tu gdje jest.
Ne kao poraz triju glasova, nego kao njihovo produženo disanje. Katkad je najveća vjernost prema onome što se bira upravo strpljenje da se ne krene prerano, da se izboru ne oduzme dostojanstvo čekanja.
Jer izbor donesen bez tog četvrtog pristanka nalik je cvijetu ubranom prije nego što je otvorio latice, lijep je, ali nedovršen, i njegova ljepota nosi u sebi sjenu onoga što nikada neće postati.
Možda će jednog dana i to četvrto progovoriti istim jezikom kao i ostala tri.
Možda će tišina napokon izgovoriti svoje ime i pridružiti se zboru koji je odavno spreman pjevati u tri glasa.
A dok se to ne dogodi, ostaje samo mirno stajati na pragu, ne zato što se ne zna kamo vode vrata, nego zato što se zna da se pravi trenutak ne otvara silom, nego dolazi, poput svjetla koje polako ispunjava sobu, sve dok jednog jutra ne bude više sjena u koju bi se sumnja mogla sakriti.
Možda!
____________
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak
Sažmi