Čežnja
Kad božuri na mom stolu otvore svoje raskošne, opojne latice, u prostoriju ulazi čitavo jedno prostranstvo čežnje, tiha i mirisna plima koja zapljuskuje rubove moje samoće.
Božur nije tek cvijet, već je živi, pulsirajući monolog prirode.
Promatram ih kako stoje u staklenoj vazi, zbijeni i šutljivi, poput tajni koje ljubomorno čuvamo u najdubljim pretincima bića.
Ti zeleni, čvrsti pupoljci nalikuju na suzdržanost prije prvog priznanja ljubavi.
A onda,.... u jednom neuhvatljivom trenutku, događa se čudo sakralnog rađanja, latice se počinju odvajati jedna od druge, polako, s mekoćom svile i težinom sudbine.
Svakim novim slojem koji se rastače pred mojim očima, otvara se po jedan neizgovoreni stih naše priče.
U tom raskošnom širenju krije se duboka, refleksivna tuga prolaznosti, ali i trijumf prisutnosti.
Boja im je opojna, purpurna i baršunasta, boja zrelog otkucaja srca koje je previše puta zadržalo dah.
Kada se taj raskošni pehar konačno otvori, zrakom se razlije miris koji me ne podsjeća na vrtove, već na tebe.
To je onaj isti, opojni i topli miris tvoje kože u rano jutro, nota koja balansira između slatkoće i nečeg neukrotivog, divljeg, a opet beskrajno sigurnog.
Čudno je kako pamćenje funkcionira.
Oči mogu zaboraviti točnu nijansu sjene u tvom pogledu, ruke mogu izgubiti toplinu tvog zagrljaja, ali miris… miris je nepogrešivi čuvar tvog postojanja u meni.
Udišući taj teški, baršunasti zrak oko božura, ja ne udišem cvijet.
Udišem tvoj vrat, tvoju kosu, onaj prostor između tvoje ključne kosti i mog ramena gdje se svijet redovito utišavao. Božuri ovog jutra na mom stolu su tvoja mirisna prisutnost u sobi iz koje si fizički odsutan.
Svaka latica je otisak tvog postojanja na mojoj duši.
Voljeti znači pristati na to da te stvarne i nestvarne prisutnosti ranjavaju jednakim intenzitetom.
Ovi božuri to čine s nevjerojatnom, elegantncijom
I dok posljednja zraka sunca gasne na rubu najdublje latice, hvatam sebe u nijemom ritualu.
Prislanjam lice blizu, toliko blizu da mi se trepavice dotiču s tim mirisnim baršunom.
I u tom vlažnom, mračnom srcu cvijeta, tamo gdje se miris pretvara u tišinu, događa se drevna alkemija.
Granica između cvijeta, tebe i mene nestaje.
Ostaje samo opojni prostor u kojem se tvoj dah miješa s mojim, dok izvan ove sobe vrijeme neumitno teče, a unutra, u dubokom miru stola, naša ljubav cvjeta u vječnom, neraspadljivom mraku.
--------
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak