ARHITEKTURA NAPUŠTENIH VRTOVA
Soba je puna onih kojih više nema,
sjede u kutovima, tiši od prašine na policama.
Starenje nije nabor na koži,
već nevidljivi rad našeg unutrašnjeg kambija,
koji svakog proljeća dodaje novi prsten samoće,
dok deblo bića gubi svoju gipkost pod teretom godova.
Brojim njihova lica kao što sjekira broji godove,
svaki krug je jedna zima bez toplog glasa,
jedan odlazak zapisan duboko u tkivu,
pod korom koju još uvijek zovemo licem.
Gubitak nije praznina
već gusto, zbijeno drvo,
teže od svih snova koje smo ikada sanjali.
Sada učim o anemohoriji duše,
o načinu na koji se voljeni raspršuju,
poput sjemena koje vjetar odnosi u nepoznato.
Odlaze lako, bez težine, bez korijena,
ostavljajući nas da stojimo u tišini,
ukorijenjeni u tlo koje se polako pretvara u sjećanje.
_____________________
Kambij: Sloj tkiva zaslužan za debljanje stabljike; ovdje simbolizira unutrašnji rast kroz akumulaciju boli.
Godovi: Koncentrični krugovi drveta koji svjedoče o starosti; u pjesmi su to ožiljci vremena i tragovi onih koji su otišli.
Anemohorija: Rasprostiranje sjemena vjetrom; metafora za krhkost i nepovratnost ljudskog odlaska.
STOME TIŠINE - Šiprak Maja