Antonalni odjek jednostrane simfonije

Atonalni odjek jednostrane simfonije

​U dalekoj, neistraženoj tišini prije svakog prvog zvuka, spava zabluda da je svaki naš uzdah tek poziv na isti takav odjek u tuđim grudima, i da je naša unutarnja svjetlost nepogrešivi magnet za tuđu dobrotu.

No svemir ljudskih odnosa ne funkcionira po zakonima čiste mehanike.
On je beskrajno složeniji, prekriven sjenama u kojima se naši najbolji impulsi često raspršuju bez glasa.
​Pružiti nekome čistu, iskonsku dobrotu nalik je utiskivanju zlatnih niti u tkaninu koja se tek stvara.
To je gesta unutrašnje raskoši, tihi zavjet kojim vlastiti duh pretvaramo u utočište za drugoga. Ipak, tragična i uzvišena istina ljudskog postojanja leži u spoznaji da naša unutarnja harmonija ne može prisilno uglasiti tuđi instrument.
Možemo svirati najnježnije akorde, darivati toplinu koja topi najdeblje slojeve leda, no druga strana ostaje zarobljena u vlastitoj tonalnoj ljestvici, u vlastitoj melankoliji ili studeni.
Dobrota nije ugovor, niti je odraz u zrcalu koji po matematičkoj nužnosti vraća istovjetan lik.
Ona je dar, a dar, da bi ostao neukaljan, mora imati hrabrosti preživjeti i najdublju tišinu s druge strane.

​Kada shvatimo da naša plemenitost neće automatski probuditi plemenitost u onome kome je namijenjena, događa se duboki, gotovo sakralni prelom. Razočaranje tada ustupa mjesto višoj vrsti razumijevanja.
Svatko od nas nosi nevidljivu arhitekturu svojih trauma, nesavršenosti i neizrečenih strahova.
Ponuditi nekome svjetlo, a dobiti zauzvrat sjenu, ne smanjuje vrijednost svjetla.
Ono samo razotkriva granice nečijeg kapaciteta da to svjetlo primi i vrati.
Nastaviti nositi dobrotu bez ogorčenja, nakon što smo uvidjeli tu asimetriju, predstavlja vrhunac duhovnog majstorstva.

​Na koncu, kad se utihnu svi neumoljivi ehi neuzvraćenih gesta, ostaje samo izvorni motiv. Ono što dajemo drugima nikada se u potpunosti ne gubi u tuđim ponorima, nego se vraća kao tihi, nevidljivi akord koji oblikuje vlastitu nam dušu.

A u tom konačnom, mističnom smiraju, kada se sve melodije rasprsnu u bezdanu, shvaćamo da je jedina prava rezonancija ona koju nosimo u sebi, nečujni ton koji odzvanja i onda kada čitav svijet ostane nijem.
---
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak