Adagio za zaboravljene granice
U tišini što prethodi prvom tonu, krio se zaborav.
Bili smo tek sjene koje zakoračuju u tuđe živote bez jasne svijesti o tome tko smo i gdje točno prestaju naše vlastite, pukotinama ranjene obale, a počinje nepregledni, tuđi ocean.
Tako smo nehotice otvarali teška vrata nepoznatim silama koje dolaze samo kako bi na kušnju stavile našu krhku izdržljivost.
U tom nepromišljenom, čežnutljivom stapanju dvaju svjetova, umjesto čiste, iscjeljujuće i oslobađajuće ljubavi, dopuštali smo da u sjajne dvorane našega života uđe sve ono što ljubav nikada nije bila, tiha obmana, hladan nemir i sjene neizrečenih nesporazuma.
Kada se vanjski scenariji počnu ponavljati poput neumoljive, tamne jeke u praznoj sobi, postajemo svjesni da nas uzaludno bježanje prema obzoru neće spasiti.
Da bismo prekinuli taj nemilosrdni, začarani krug, moramo u dubinama vlastitih grudi pronaći tihu hrabrost i napokon pogledati u zrcalo vlastitih tišina.
Tek u toj nečujnoj, tajnovitoj dubini, gdje napokon utihne zaglušujuća buka tuđih očekivanja, započinje naš skriveni i dugoočekivani preobražaj.
I dok prolazimo kroz te unutarnje oluje, netko u prolazu tiho upita kakve je uopće boje sreća. Odgovor ne stanuje u vidljivim paletama ovoga svijeta, ona nosi onu čudesnu, eteričnu nijansu koja oku ostaje potpuno nevidljiva.
Sreća se ne promatra oči u oči, ona je mističan, nečujni akord što potajno odzvanja u najdubljim odajama duše, poput šaputa svemira koji nas, u potpunom smirenju, konačno vraća u našu vlastitu, neotkrivenu svjetlost.
---
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak