Tuga je ljubav koju nemaš kome pokloniti
Prije nego što se prva sjena odvojila od svjetlosti i utisnula u prostranstvo neznanoga, postojala je samo silna, neutažena žudnja za dodirom.
Tuga, kako sam naučila, u svojoj je najdubljoj biti tek tiha sjena neiskorištene nježnosti.
Ona je neizmjerena, teška toplina koju bismo htjeli pokloniti svijetu, ali ostaje zarobljena u labirintima vlastitog bića.
Sva ta neispričana ljubav skupljena je u suzama u kutovima naših očiju ili kao gorka knedla u grlu, odnosno kao onaj duboki, šuplji osjećaj u središtu naših prsa, traži svoje ishodište.
Kada ruke ostanu prazne, a srce prepuno želje za davanjem, u nama se rađa melankolija kao nijemi čuvar neostvarenih zagrljaja.
To je energija bez adrese, titraj koji ne pronalazi povratnu putanju, pa se taloži u tišini poput prigušene melodije violončela.
Čovjek se često uplaši te praznine u grudima, misleći da ga ona slama, a zapravo ga samo uči koliko duboko može voljeti čak i onda kada je objekt te ljubavi izmaknuo izvan dosega ovozemaljskog dodira.
Svaka suza postaje biserom sašivenim od neizgovorenih riječi, a tuga tek svjedočanstvom da nam duša nije otupjela, već da još uvijek posjeduje nevjerojatnu moć bezuvjetnoga davanja.
Jer, voljeti nekoga tko više nije tu, ili nositi u sebi dar koji nema kome pripasti, najčišći je oblik postojanja u kojemu se krhkost i snaga isprepliću u vječnom plesu.
U praskozorju onostranih svjetova, tamo gdje se obrisi zaboravljenih obala tope u beskraju, ta ista ljubav tiho se vraća svome praizvoru, obasjavajući putove onima koji tek trebaju progledati.
----
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak