TIŠINA IZA KADENCE
U sumračnom prostranstvu ljudskoga duha, ondje gdje se svjetlost i sjena spajaju u bestežinski, tajnoviti akord, egzistira jedno tiho, neizrečeno utočište.
To je skroviti međuprostor u kojem stanuje onaj jednostavni, svakodnevni odgovor — »Dobro sam« — fraza koja, poput baršunastog vela, prekriva duboke, neistražene ponore naše nutrine.
Naizgled obično, to malo jezično utočište zapravo je suptilna, arhetipska maska pod kojom se skriva kompleksna simfonija neisplakanih suza, prešućenih poraza i tihih, nevidljivih borbi. Ono je poput prigušenog tonizma u glazbenom komadu, prividna točka smirenja koja u sebi nosi latentnu tenziju svega onoga što slijedi.
Riječi koje izgovaramo često su samo plitki odjek naših pravih stanja.
Kada netko izgovori taj kratki, distancirani refren, u zraku ostaje treperiti nevidljiva melodija skrivenog bola.
Ta je bol rijetko kad rušilački, nepodnošljiv vrisak, češće je to tiha, sjetna harmonska linija koja se tiho provlači kroz naše dane, pretvarajući se u trajnu podlogu našega postojanja.
Ona je melankolični legato koji spaja prošle promašaje s prisutnim čežnjama, oblikujući našu osjetljivost na načine koje ni sami do kraja ne razumijemo.
U toj jednoj rečenici sadržana je čitava arhitektura ljudske ranjivosti, unutrašnji labirint u kojem se gube svi naši nepriznati strahovi.
Ljudska je narav u svojoj srži duboko dubiozna, čeznemo za time da budemo viđeni i shvaćeni, a istovremeno podižemo neprobojne zidine od uglađenih fraza kako bismo zaštitili vlastiti mir.
»Dobro sam« postaje naš štit, profinjeni obrambeni mehanizam koji čuva svetište naše intime od nepažljivih, prolaznih pogleda. No, u toj dobrovoljnoj izolaciji krije se i tuga nesusreta, spoznaja da prolazimo jedno pokraj drugog poput tihih noćnih brodova, noseći svatko svoj nevidljivi teret, dok u zraku lebde samo konvencionalni pozdravi.
Na posljetku, iznad svih naših izgovorenih riječi i prešućenih uzdaha, ostaje samo vječna tajna ljudskoga srca.
Kao nečujni, polagani diminuendo koji se nezaustavljivo pretvara u potpunu tišinu, taj skriveni bol polako se rastapa u beskraju našega bića, ostavljajući za sobom samo mističnu jeku onoga što smo mogli biti da smo se usudili izgovoriti istinu.
----
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak