Taciturno
U prostorima gdje se glas još nije dotaknuo zraka, tišina je već nosila sve odgovore.
Postoje trenuci kada se svemir ne ruši uz buku, nego uz tihu, neumoljivu plimu.
U tim trenucima učimo da je otpor tek iluzija stijene koja uzalud pokušava zaustaviti ocean.
Što se čvršće stišću šake oko onoga što dolazi ili odlazi, to je stisak razorniji, sve čemu se odupiremo hrani se našim vlastitim umorom, raste na pukotinama naše snage i prevodi našu vitalnost u vlastiti eho.
Prava umjetnost postojanja ne leži u savladavanju oluje, već u nevidljivom pokretu dlanova koji se otvaraju i puštaju da vjetar prođe kroz njih.
Ima ratova čiji se jedini dostojanstveni završetak ne nalazi u pobjedi, nego u tihoj kapitulaciji.
Odložiti oklop, okrenuti leđa i zakoračiti u prazninu nije čin slabosti, već najviši oblik mudrosti, odnosno spoznaja da neke bitke ne oduzimaju samo vrijeme, već isisavaju samu supstancu naše duše.
U tom neizbježnom raskoraku, gdje tijelo bez daha žuri naprijed, a duša ostaje daleko iza, umorna od besmislenih utrka za sjenama ljudi, ne preostaje ništa drugo nego stati.
Sjedjeti na rubu vlastite tišine, pričekati da nas vlastita bit stigne i dopustiti vremenu da zaliječi ožiljke koje su ostavila tuđa odsustva.
I tada ostaje samo čisto, ogoljeno trajanje.
Živjeti, jednostavno i nečujno, položivši vjeru u svitanja koja još nismo vidjeli.
A kada se magla konačno raziđe nad tišinom koju smo izabrali, shvaćamo da svaki odlazak i svaki dolazak nisu bili ništa drugo do tihi treptaji iste neobjašnjive, beskrajne kompozicije čiji kraj nikada nećemo čuti, jer se nastavlja tamo gdje prestaje svaki dah.
--
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak