Tacit
Možda ćemo se ponovno sresti u nekom nepristupačnom kutku geometrijski uređenog vremena, gdje se prošlost i budućnost dodiruju poput tankih, prozirnih paralela.
Ako do tog susreta dođe, moji će kapci ostati teški, a zjenice nijeme, jer te nikada više neću pogledati očima punim ljubavi.
Ne zato što u meni spava prkosna želja ili plitki gnjev, već zato što je izvor iz kojeg je ta svjetlost izvirala nesmotreno presahnuo.
Nekada je svaki naš dodir bio nečujna harmonija, suptilna rezonancija dvaju mekih, usklađenih svjetova.
Gledala sam te kroz prizmu neobjašnjive milosti, pretvarajući svaki tvoj korak u uzvišeni ritam, a svaki tvoj drhtavi šapat u simfoniju koja je oživljavala najusamljenije predjele moje duše.
No, ljubav nije tek slijepi osjećaj, ona je arhitrav čitavog unutarnjeg univerzuma.
Kada se taj nosivi stup naruši, ne ruši se samo zid, u lomljavi puca i samo srce promatrača, zauvijek mijenjajući njegov oblik.
Nema u ovom uvidu gorčine, samo duboka, kristalna čistina i tuga koja je napokon našla svoj mir.
Preklinjala sam dušu da pronađe barem iskru stare čarolije, no na mjestu gdje je nekada gorjela neumoljiva, gorljiva odanost, sada stoji samo prostrana, tiha pustoš.
To nije zaborav, niti je prezir.
To je bezglasni jecaj preoblikovan u prihvaćanje.
Promijenio se ton našeg postojanja, prešao u nižu oktavu, u frekvenciju na kojoj se staro svjetlo više ne prelama.
Ako se naši putevi ponovno ukrste, vidjet ćeš tek staloženo lice prolaznika i oči u kojima se odražava jedno obično poslijepodne, bez odjeka, bez drhtaja, bez drevnih požara koji su nas nekada spaljivali do temelja.
Jer miris sagorjelog drveta ne može ponovno postati šuma, kao što ni tišina u nama ne može retrogradno otpjevati utišanu melodiju.
-----
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak