SVILENA NIT ODRICANJA
Soba je bila ispunjena mirisom ustajalog čaja i prašine koja titra u onom jednom, upornom zraku svjetlosti što prodire kroz odškrinute kapke.
Gledala sam svoje ruke; činile su se tuđima, kao posuđeni rekviziti u predstavi kojoj sam zaboravila naslov. Godinama sam gradila kulu od karata, pazeći da svaki kut bude ugađen tuđem oku, da svaka riječ bude melem za tuđe uši.
Bila sam arhitekt vlastitog zatočeništva, neprestano dopisujući poglavlja u knjizi koju su drugi čitali, dok su moje vlastite stranice ostajale bijele, prozirne, nijeme.
Htjeti da te svi vole – to je najtiši put u pakao.
To je hod po žici razapetoj između dva ogledala u kojima se nikada ne vidiš ti, već samo odraz onoga što oni očekuju. Jedan dan si bila blagost za jednoga, drugi dan oštrina za drugoga, treći dan tišina za trećega.
Krug se zatvarao poput omče, a ja sam plesala taj neumorni ples dvorske lude, vjerujući da u tom davanju, u tom mrvljenju vlastite biti, zapravo nešto dobivam.
Mislila sam da kupujem pripadnost, a zapravo sam samo plaćala porez na postojanje onim komadićima sebe koje više nikada neću naći.
Postoje porazi koji nemaju ime. To su oni sati između četiri i pet ujutro, kada tišina postane preteška, a ti shvatiš da si postala prazna soba kroz koju su svi prolazili, a nitko se nije zadržao.
To su te pukotine u biću, nevidljive, ali duboke, nastale jer si previše bila njihova, a premalo svoja.
Biti "svakome sve" značilo je, u konačnici, biti nikome ništa.
Pa čak ni sebi.
Osobnost se istopila kao kreda na kiši, ostavljajući samo mutnu mrlju na pločniku vremena. Koliko je sati bačeno u vjetar, koliko je neizgovorenih "ne" postalo teški uteg u grudima?
Ali, postoji trenutak, krhak poput prve ledene kore na vodi, kada se dogodi uvid. To nije prasak, to je tihi šapat u nutrini: ne moraju te voljeti. Ta spoznaja dolazi kao ozdravljenje nakon duge, iscrpljujuće groznice.
Odjednom, prostor oko tebe se širi. Vrijeme prestaje biti neprijatelj koji istječe i postaje platno koje tek treba oslikati. Više nema potrebe za dodvoravanjem, za maskama koje žuljaju lice, za ispunjavanjem tuđih malih, proždrljivih želja.
Sada, dok sjedim u ovoj istoj sobi, svjetlost se čini drugačijom. Više ne tražim potvrdu u tuđim očima, tražim mir u vlastitom dahu.
Postoji neizreciva ljepota u tom povratku sebi, u tom krpanju vlastitih krila koja su dugo bila svezana tuđim očekivanjima.
Počinjem živjeti, polako, gotovo oprezno, kao netko tko nakon dugo vremena uči ponovno hodati.
I dok sunce zalazi, ostavljajući zlatni trag na zidu, osjećam toplinu koja nije došla izvana.
To je onaj tihi, unutarnji sjaj bića koje je napokon, nakon toliko lutanja, pronašlo put kući.
I to je dovoljno.
Sasvim dovoljno.@
_____
STOME TIŠINE @ Zapisi na rubu loma Maja Šiprak
