U praskozorje vremena, onog trena kada je tišina progovorila jezikom bezglasnih sjena, iz dubina napaćene duše potekla je prva, neizreciva kap vječnosti.
Suza nije tek običan odraz prolazne boli, ona je tekući kristal u kojem se zrcali sva težina nesvjesnog postojanja i tihi eho zaboravljenih svjetova.
Dok klizi licem poput samotne zvijezde padalice, ona u sebi nosi neizmjernu tugu i trajnost osjećaja koji nadživljavaju i samu smrt. Nosi u sebi onu vrstu ljubavi koja živi kroz eone, u svoj svojoj čistoći i ljepoti, ali čovjek nerijetko pomiješa i podijeli karte onima koji nisu osvijestili takvu i toliku količinu energije i emocije.
Ta magična slana kap u svome bezdanu čuva uspomene na neostvarene snove, topeći led oko zaleđenih želja u tihu, melankoličnu rijeku koja natapa korijene našeg unutarnjeg bitka.
Njezina fluidnost briše granice između radosti i patnje, pretvarajući svaku brazdu na koži u sveti zapis o prolaznosti i trajnosti istovremeno.
A kada se posljednji trag te mistične rose konačno izgubi na rubu vječnosti, ostaje slutnja onoga što nikada nije posve umrlo, već se, u tišini nepoznatog, tiho sjedinilo s maglom iz koje je i poteklo.
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak
