Šum nesvirane simfonije
Tamo gdje prestaje duga ne leži kruta, mesingana škrinja sa zlatom.
To je samo usputna, djetinja iluzija kojom um pokušava ukrotiti bezdan.
Jer zlato je tvar, teška i propadljiva, a rub nebeskog luka pripada neuhvatljivom.
Duga je trenutni poljubac svjetlosti i vlage, prozirna partitura napisana na svodu neba, u kojoj se nevidljivo rastvara u tihu, sedmotonsku ljestvicu vidljivog svijeta.
Gdje, dakle, umire duga, taj svjetlosni akord?
Ona ne prestaje na rosnoj travi niti iza udaljenih brežuljaka.
Njezin se rub gubi u onim nečujnim, nestvarnim frekvencijama koje nas okružuju, ali za koje naša osjetila nemaju dovoljno istančane strune.
Ona prestaje tamo gdje najdublja, mistična boja ljubičasta, a baršunasta nota nebeskoga spektra, tiho gasi svoj odjek i prelijeva se u ultraljubičastu tminu, u svjetlost koju oko ne vidi, ali je duša nesvjesno slutnjom upija.
Na toj granici prestaje vidljivi privid i započinje duboko, unutarnje osluškivanje.
Lom zrake u kapi kiše samo je prolazni koral prirode, most protkan eteričnim tonovima, od plamteće crvene rješivosti do duboke, ponorne plave.
No tamo gdje taj eterični luk nestaje prestaju svi fizikalni zakoni i matematička pravila.
Stojimo na rubu, oslobođeni oblika, usred bezvučne harmonije u kojoj se sve naše raspršene, ljudske boje, naše prigušene tuge, plamteće čežnje i zaboravljeni uzdasi, slijevaju natrag u jednu jedinu, iskonsku, polifonu tišinu.
Tamo gdje prestaje duga, prestaje izvedba.
Svjetlost se vraća u svoj nevidljivi dom, a čovjek shvaća da je taj nebeski luk oduvijek odzvanjao u njegovoj vlastitoj zjenici. Posljednji akord zamire, instrumenti tonu u mir, a u noći koja pristiže počinje da svira sam Apsolut.
-----
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak