Soba je odjednom postala teška,
tijesna od stvari koje nismo znali imenovati
mrak se polako cijedi kroz tminu,
uvlači se pod kožu i taloži sve što smo prešutjeli,
dok sjedimo
okrenuti licima prema zidu
slušam kako kroz te iste pukotine
kapa vrijeme,
uporno i nečujno,
kao rosa na dlanovima zaborava
svijet je vani sklopio oči,
umoran od vlastite buke,
izgubljen u dugom dahu noći
sve što nismo znali izgovoriti,
Ostalo je u napuklim vazama i starim pismima,
kroz stome tišine će proteći
i postati onaj jedini mir
koji nas na kraju, bezglasno,
prepoznaje.
STOME TIŠINE - /Zapisi s ruba loma/ - Maja Šiprak@
