SREBRNA NIT U KUTIJI OD BARŠUNA
/Miris neodaslanih pisama ili Zapisi na rubu loma/
Sjedim u sobi koja više ne prepoznaje moj hod. Vani je sumrak boje isprane tinte, onaj zagrebački čas kad se prozori pretvaraju u tamna ogledala, a mi u sjene koje traže zaklon.
Pišem ti, iako ne znam kamo bih ovo pismo poslala. Adrese su se promijenile, gradovi su se pomaknuli, a oni hodnici kojima smo trčali sada su ispunjeni tišinom koju nitko ne usuđuje prekinuti.
Pisala bih o mekoći postojanja i oštrini kojom nas život reže.
Moja sjećanja su su krhotine porculana koje pokušavam zalijepiti drhtavim rukama. Svaki dodir s prošlošću je rizik, možeš se posjeći na rubu zaboravljenog smijeha ili na oštrici neizgovorenog "ostani".
Ponekad se osjećam kao podstanar u vlastitom tijelu, kao u onoj sisačkoj kući s visokim stropovima gdje svaki uzdah zvuči kao tuđa molitva.
Moja prošlost je postala kovčeg koji nosim sa sobom, pun nepotrebnih stvari, starih ulaznica za predstave kojih se ne sjećam, osušenog cvijeća koje je davno izgubilo boju, i tvojih riječi koje su se ugnijezdile u kutovima mojih misli poput prašine.
U našem djetinjstvu, svila je bila obećanje. Dodirivali smo tkanine u bakinim ormarima, vjerujući da će život biti jednako gladak, jednako sjajan. Nismo znali da dolaze oluje. One su razarale naše veze s domom, naše iluzije o vječnosti, naše male sigurnosti i toplinu obiteljskog ognjišta.
Danas, dok promatram svoje ruke, vidim na njima tragove svih onih koji više nisu tu. Svaka bora je jedna ulica kojom više ne prolazim, svaki ožiljak jedan grad koji sam morala napustiti.
Pitam se, jesmo li mi doista ljudi ili samo zbroj soba u kojima smo boravili? Jesi li ti onaj nasmijani dječak s obale Kupe ili si samo slika koju sam izmislila da bih lakše podnijela ovu samoću?
Refleksije u prozorskom oknu su varljive. Moje lice se miješa s tvojim, naša prošlost s nekom tuđom budućnošću. Sve je to jedna duga, neprekinuta nit koja se polako odmotava, ostavljajući nas ogoljene pred vremenom koje ne poznaje milost.
Sada, dok odlažem pero, osjećam kako se soba puni mirom. Možda je to ono što nam ostaje nakon što život pomrsi konce – ne praznina, već prostor za novu vrstu tišine.
Ne tražim više odgovore u starim pismima. Naučila sam da su najvažnije stvari one koje se ne mogu napisati, one koje ostaju u drhtaju zraka nakon što se vrata zatvore.
Ostavljam ovo pismo na stolu, kao dar neznancu ili samoj sebi u nekom drugom vremenu. Neka stoji kao dokaz da smo postojali, da smo voljeli krhko i bolno, i da smo, unatoč svemu, uspjeli sačuvati barem jedan komadić svile u svijetu koji nudi samo oštrice, i poneke fragmente sreće.
Sjećanje je jedina domovina iz koje nas nitko ne može istjerati. Čak i kad se svjetla ugase, ostat će onaj sjaj u kutu oka – dijamantna točka u mraku, neuništiva i jasna, kao tuga koja je napokon postala ljepota.
Maja Šiprak
Maja Šiprak - priče - STOME TIŠINE
