TJESKOBA ISTINE
U satima kada soba miriše na hladan čaj i sjetu, a tišina se taloži poput prašine na starim pismima, shvaćam da je naša duša prostor unutar nas kroz koji lutamo bez nacrta.
Svaki zid je jedna zabluda, svaki prozor jedan pokušaj da vidimo dalje od vlastitog daha na staklu.
U tim hodnicima, čovjek se lako izgubi.
Prečesto vjerujemo da je ono što vidimo u ogledalu naša jedina istina, zaboravljajući da zrcala uvijek malko lažu, malko zakreću stvarnost u korist naše vlastite nade ili straha.
Razum je, u tom labirintu, tek nesigurna svijeća.
On ispravlja puteve koji su trebali ostati krivudavi, briše ponore u koje smo morali pasti da bismo odrasli.
Možeš, doista, krivo misliti.
Misao je samo skela, krhka konstrukcija koju podižemo oko nevidljive građevine svog bića.
Ponekad je previsoka, ponekad se uruši pod teretom tuđih očekivanja ili vlastite nesigurnosti.
Možeš krivo razumjeti šutnju onoga preko puta tebe, pročitati je kao osudu umjesto kao nemoć.
Možeš, na koncu, i krivo postupiti, ostaviti ožiljak tamo gdje je bio potreban dodir, ili pobjeći u trenutku kada je tvoj ostanak bio jedina preostala molitva.
Sve su to vanjske ljušture, nanosi pijeska koje vrijeme, s malo truda, može preoblikovati.
Ali nikada, u tom mraku vlastitog postojanja, ne možeš krivo osjetiti.
Osjećaj nije logička jednadžba koja se dâ ispraviti crvenom olovkom.
On je onaj nagli, potmuli udarac u pleksus, onaj nepredviđeni drhtaj u korijenu grla koji te zatiče nespremnu usred tuđeg smijeha.
Kada srce potone, ono ne traži dopuštenje od razuma, niti se ispričava zbog nedostatka dokaza.
Ta težina, taj "svileni strah" koji mi se uvlači pod kožu dok promatram kako se gasi dan, jedina je čista točka u mojoj biografiji.
To je ogoljena istina, lišena metafora i ukrasnih pridjeva.
Mi smo bića koja očajnički pokušavaju pripitomiti svoje ponore. Govorimo sebi: "To je samo umor", ili "Nema razloga za ovu tugu". Ali osjećaj ne poznaje razloge!
On ima vlastitu gramatiku, vlastitu nepogrešivu točnost.
Ne možeš "pogrešno" osjetiti hladnoću ako tvoje tijelo drhti, niti možeš "pogrešno" osjetiti prazninu ako je soba tvoje duše odjednom ostala bez ijednog poznatog tona.
U svijetu koji od nas zahtijeva hladnoću u odlukama i neumoljivu logiku u koracima, ostaje ta mala, neosvojiva utvrda unutrašnjosti. Naši osjećaji su naši jedini autentični svjedoci.
Oni su ono što preostaje kada se ugase svjetla pozornice i kada ostanemo sami sa svojom šutnjom.
Možda sam u životu krivo proučila mnoge gradove i mnoga lica, možda sam krivo slagala rečenice i birala krive odlaske, ali bol je uvijek bila neporeciva.
I radost, ona rijetka i krhka poput porculana, bila je stvarna u svom bljesku.
Taj puls tihi i neumoljivi ritam unutrašnjosti, jedini je dokaz da nismo samo promatrači vlastitog života.
Osjetiti znači biti prisutan u jedinom prostoru koji nam nikada ne može biti oduzet… u vlastitoj, nepogrešivoj rani.
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE @ Maja Šiprak