Sjena na pragu
Postojanje se nerijetko pretvara u neprekidno hodočašće za onim što smo izgubili prije nego što smo uopće uspjeli posjedovati.
Čovjek koji kroz noć ispisuje jedno ime ne stvara poeziju već prepisuje vlastitu anatomiju čežnje, pokušavajući u mraku opipati obrise nečijeg odsustva.
Kucanje na vrata neznanih stanova nije tek potraga za izgubljenom bliskošću, već bizaran ples s vlastitom prolaznošću.
Svaki grad bez imena postaje kulisa za dramu u kojoj je protagonist osuđen na vječno traganje, dok svaka nepoznata vrata predstavljaju mogućnost i, ujedno, neumoljivi promašaj.
Udaljenost između dvaju bića ne mjeri se kilometrima, već koracima koje svjesno odlučimo ne učiniti.
Kada se javi ponos, ili možda tek umor od uzaludnosti, korak uzmiče pred pragom one jedine prave adrese.
Odluka da se ne pojaviš na pragu onoga koga istinski trebaš konačni je čin s kojim se treba suočiti i naučiti živjeti.
Vrijeme, taj tihi i neumoljivi urar, posjeduje okrutnu matematiku.
Svijet nastavlja teći mimo nas, ravnodušan prema intimi naše boli.
Najteža spoznaja ne dolazi izvana, nego iz tišine vlastite sobe u kojoj pitanja o smislu vlastite žrtve ostaju bez odjeka.
Za koga umiremo kada nas nitko ne čeka?
Pred zoru, kada se maske svijeta tope, grijesi izranjaju poput podvodnih hridi u trenutku oseke.
Ljepota i mladost, te dvije varljive kovanice kojima kupujemo privid vječnosti, pretvaraju se u ogledala koja nam se rugaju.
Oni nisu štit od prolaznosti, već samo podsjetnik na ono što neumitno gubimo dok kazaljke neumoljivo režu preostale sekunde.
Ipak, na samom rubu tog uvenuća, gdje se sjaj u oku gasi i gdje sat kuca svoj posljednji, suhi ritam, događa se tiha pretvorba.
Čovjek lišen svega zemaljskog postaje slobodan.
U tom konačnom miru, duša se više ne skriva iza riječi niti traži odjek u tuđim srcima.
Ona postaje tišina koja obavija sat, zaboravljeni stih koji se, umjesto na usnama, ispisuje izravno u tkivo vječnosti, tamo gdje se svako traganje gasi i pretvara u svjetlost koja više ne treba izvor.
I polako odustajanjem od sebe i svojih snova.. umiremo..
@Maja Šiprak