Simfonija suza
U sumrak ovog svijeta, gdje se sjene pružaju daleko iznad ljudskih sudbina, postoji skriveni šapat koji poznaju samo rijetki.
Između tišine i noći, na samoj granici vidljivog i nevidljivog, plete se nečujna elegija za one čije duše još uvijek nose žar nebeskoga porijekla.
Živjeti u vremenu ogoljenih lica i istrošenih riječi postaje mistično hodočašće, hodočašće na kojemu je svaki korak napeta žica na violini što pjeva o patnji i dostojanstvu.
Živimo u dobu usamljenih hramova duha.
Oko nas hodaju ljušture, prolaznici bez obitavališta, čiji su pogledi poput čeličnih zavjesa spuštenih pred svjetlošću.
U njihovim očima nema odsjaja zore, nema topline koja bi mogla ogrijati promrzlog suputnika, njihova su lica maske isklesane u kamenu ravnodušnosti, oblikovane vještinom dodvoravanja i praznog pretvaranja.
No, u tome mraku, poput usamljenih svjetionika na olujnome moru, stoje oni nepatvoreni ljudi koji nose samo jedno, neumoljivo čisto lice.
Njihova je riječ nepomični sidreni lanac, a njihova odanost tihi zavjet prostranstvima koja ne poznaju laž.
Upravo oni, neshvaćeni i ranjivi, podnose najteži teret ovoga svijeta, oni stradavaju, gube i krvare, ali ne odustaju od svoje nebeske građe.
Ti nositelji unutarnjeg sjaja jasno su zrcalo neba spušteno na pukotine zemlje.
U njihovom dječjem povjerenju i iskrenoj ljubavi leži jedina preostala magija univerzuma, neshvatljiva silnica zbog koje se Sunce još uvijek svako jutro iznova uspinje na obzoru.
Oni su tiha harmonična rezonancija u općem neskladu, skriveni ritam koji drži svijet na okupu dok se sve ostalo mrvi u prah egoizma.
Kada se zavjesa dana konačno spusti i kad utihnu svi ovozemaljski glasovi, njihova patnja ne nestaje u zaboravu.
U mističnom pretapanju tmine i vječnosti, svaka njihova suza postaje nevidljiva nota utkana u kozmičku simfoniju.
Oni nisu pobijeđeni, oni su samo prešli granicu gdje se ljudski uzdah pretvara u beskrajni, tihi odjek vječnoga svjetla.
----
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak