Šapat zlatnoga ponora
Postoje trenuci kada svijet utihne u najljepšem obliku umiranja, razotkrivajući tajnu da svaki prolazak nosi tiho obećanje nečega nevino novog.
Jesen nastupa poput nečujnog slikara koji preko raskošnih krošanja prosipa paletu toplih, bakrenih i jantaritnih tonova.
Dok kročim stazama prekrivenim šuštavim tepihom otpalog lišća, svaki korak oslobađa onaj prepoznatljivi, zemljani miris prohujalih dana i zrele prirode. Kroz pramenove krošanja, koje se polako prazne i otvaraju prema nebu, proviruju zrake posustaloga, no još uvijek milujućeg sunca, prelamajući se u zlatnoj prašini zraka.
U tom treperavome svjetlu priroda ne tuguje, ona se dostojanstveno i s dubokom mudrošću priprema za počinak.
U toj mističnoj preobrazbi sadržana je tupa, ali iscjeljujuća ljepota nestajanja.
Ima, uistinu, nečeg neshvatljivo lijepog u jeseni dok promatraš kako neke stvari moraju završiti da bi možda neke još bolje i potpunije mogle započeti.
Svaki list koji se odvoji od grane i zapleše svoj posljednji ples na vjetru ne predstavlja poraz, već prihvatanje neumitnog ritma postojanja.
Ona nas uči tihoj umjetnosti opraštanja od svega onoga što je odslužilo svoju svrhu, bilo da je riječ o zelenilu ljeta ili o teretima koje nosimo u vlastitim dušama.
Otpuštanjem staroga, jesen ne ostavlja prazninu, nego stvara sveti prostor za buduća rađanja koja izravno kliju iz tmine i tišine. Dok se sumrak polako spušta nad pozlaćene šume, shvaćamo da je svaki završetak samo prva, još neispisana stranica novoga početka.
Sve što se gasi u ovoj krupnoj, zlatnoj tišini, u dubinama zemlje već sanja svoj budući, još sjajniji ustanak.
--
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak