Rubato

Rubato

​U tami tišine, tamo gdje se obrisi svijeta rastvaraju u neizrečene sjene, pritajeno vlada jeka one jedne, posve neznatne misli koja u labirintima svakodnevice pronalazi svoj tihi, nečujni koridor.
​Postoje izrečene riječi koje poput krhkih staklenih latica padaju s usana bez ikakva teškog sidra, nošene tek lakim dahom prolaznosti, dok ih onaj tko ih izgovara ostavlja razasute u vjetru, posve nesvjestan njihove skrivene alkemije.
One se rađaju u brzini, izlijeću spontano, poput skrivenog izvora koji na tren probije koru suhe zemlje, ne znajući da sobom nose nacrt čitavih svjetova.
Čovjek ih izgovara usputno, dok mu pogled luta horizontom uobičajenoga, a u toj nesvjesnoj lakoći leži zapravo čitava neispisana sudbina, uspavana krizantema u mraku koja tek čeka svoj trenutak procvata.

​Ali u skrovitim odajama pozornoga slušatelja, te nenamjerne izjave ne gube se u šumu svijeta.
One se hvataju za stijenke duše, urezuju se poput nevidljivih runa u meko tkivo postojanja, čekajući svoj tajni proplamsaj.
I doista, vrijeme ne prolazi uzalud; ono donosi valove, oluje i tihe bonace u kojima se razotkriva prava, neumoljiva anatomija tih ispuštenih tajni. U trenucima kada se život ispreplete u nerazrješive čvorove, kada se pred nama otvore bezdana vrata nepoznatih odluka, odjednom iznutra zazvoni taj dobro upamćeni akord. Unutarnji glas, taj staloženi i mudri promatrač dubina, tada progovara s nepogrešivom tišinom, potvrđujući proročanstvo onoga što je nekoć izletjelo bezimeno: "Aha!"
​Jer svaka izrečena istina, ma koliko bila zamotana u veo slučajnosti, nosi u sebi magnetsku silu koja privlači svoje ispunjenje, pretvarajući običan hod kroz postojanje u simfoniju predodređenih povrataka, tamo gdje se krug zatvara u vječnoj, zaboravljenoj tišini.
-----
Zapisi na rubu loma -Maja Šip