PORAVNANJE
Stojim na balkonu između betona i beskraja, dok se preda mnom odvija nijemi ples kozmosa.
Planeti su se poravnali u savršenu, hladnu liniju, poput drevnih pečata na crnom svodu.
Gledam ih i osjećam kako se ta nebeska vertikala preslikava u moju nutrinu, spajajući ono najdublje u meni s onim najudaljenijim u svemiru. Mogla bih tako cijelu noć, nepomična, stopljena s ogradom.
Nitko ne bi saznao da sam nestala u tom procjepu vremena.
Ništa u ovom gustom mraku ne bi uputilo na tihi slom koji se događa s unutarnje strane kože, dok me gravitacija tuđih svjetova polako rastvara.
Noćas zemlja diše mirno pod tim kosmičkim pravcem, dok se u meni otvara bezdan veći od prostranstva nad glavom. Mjesec se šepiri iza bijelih oblaka, uvjeren da drži stražu nad svim ljudskim pogledima, slijep za geometriju koja ga nadilazi.
No, uzalud vreba zrcalo u mojim očima.
Ono više ne reflektira njegovu srebrnu površinu.
Uzalud roni u mračnim jezerima zjenica, tražeći u njima dno, iskru života ili odraz prolaznosti.
Nema više svjedoka koji bi potvrdili da sam prisutna u ovom tijelu.
Posljednji korak preko drvenoga mosta utihnuo je davno prije ovog poravnanja, ostavljajući iza sebe samo trulež zaborava i odjek koji se gubi u magli među zvijezdama.
Sve je pozaspalo pod hladnim pogledom usklađenih svjetova. Svijet se, nemoćan pred vlastitim teretom i neumoljivim zakonima svemira, preselio u disanje.
Sve se do daljnjega odgodilo, prepustilo ništavilu, zamrznulo u iščekivanju nečeg većeg i strašnijeg od nas samih.
Iz nepoznatih dubina, tamo gdje prestaje riječ, gdje se planeti dodiruju u tmini i gdje počinje vječnost, čeka se svjetlost.
Ali to nije zora koja donosi spas, niti sunce koje grije balkon s kojeg nestajem.
To je sablasni bljesak koji guta i posljednju sjenu, ostavljajući samo nijemo prihvaćanje.
Crna kozmička voda sklapa se nad mojim očima, i ostaje samo tišina.
Bezglasna, teška i konačna.
T i š i n a ...