Partitura bolne tišine
Postoje melodije koje nikada ne postanu pjesma, ritmovi koji se ugasnu prije nego što dotaknu usne.
To su tihe simfonije našeg unutarnjeg svijeta, partiture prešućenih boli i neizgovorenih istina koje se talože u najdubljim slojevima bića.
Ta teška olovna šutnja, nije odsustvo zvuka, već prisutnost nečega što se ne usuđuje izreći.
To je glazba zamrznuta u grlu.
Šutimo kad nas povrijede, kad nas ponize, kad nam dragi ljudi bez riječi okrenu leđa.
Sviramo tužne sonate staloženosti, glumimo nepomične hridi dok se u nama lome čitavi svjetovi.
Bojimo se pokazati ranjivost, bojimo se izgubiti tu krhku nit dostojanstva koju smo tako brižno istkali.
No, ta zamrznuta glazba, taj neizgovoreni krik, ne nestaje.
Ona se taloži, raste, postaje težak teret koji pritišće dušu, guši dah i polako, ali nemilosrdno, rastače biće iznutra.
Šutimo na nepravdu, na laži, na bezobrazluk.
Sviramo tihe marševe tolerancije, nadajući se da će se stvari promijeniti, da će se pravda sama od sebe pobijediti.
No, ta zamrznuta melodija, ta prešućena istina, postaje otrov koji truje naš um, naše srce, našu vjeru u ljude.
Postajemo gorki, cinični, apatični, gubimo onu iskru radosti koja nas je činila živima.
Ili naprosto ravnodušni.
I tada, nakon godina brižno uzgajane nepomičnosti, tijelo preuzima riječ.
Ono postaje vjerni kroničar svega onoga što je duša skrivala.
Svaki neizrečeni protest pretvara se u stisak u prsima, svaki potisnuti krik u nemirni kucaj srca, jer fizika duha ne oprašta prekomjeran pritisak.
Razboli nas blizina pogrešnih ljudi koji našu dobrotu uzimaju kao slabost, razboli nas iscrpljujuća gluma da je sve u redu i uzaludna težnja da ostanemo blagi u svijetu koji često štuje samo grubost.
No, iz dubine te fizičke i emotivne klonulosti neizbježno izranja tiha spoznaja, ali kristalno jasna poput prve zrake sunca nakon duge noći.
Čovjek počinje ozdravljivati tek onog trena kada prestane gutati tminu koja ga guši, kada shvati da šutnja više nije štit, nego gnojna rana pod oklopom.
Izgovoriti »dosta« ne znači izgubiti mir, već ga napokon pronaći.
To je čin ponovnoga rođenja u kojemu se kidaju spone lažne harmonije kako bi se oslobodio dah.
Kad se zavjesa šutnje napokon podigne, prostorom ne odjekuje buka, nego duboka, svemirska tišina oslobođenja.
Muzika koja je bila zamrznuta u grlu napokon se oslobađa, pretvara se u pjesmu pobjede, pjesmu ponovnog rođenja, pjesmu života.
Riječ koja je napokon izgovorena ne ruši svjetove, nego ih vraća u njihov prirodni poredak, ostavljajući iza sebe tek blagi eho pročišćenja poput vjetra koji neprimjetno prolazi kroz napuštene hramove duše i nestaje u beskraju.
----
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak