Nocturno zatvorenih vrata
Dok tupa, baršunasta tmina polako guta obrise prošlosti, a magličasti veo noći tka nečujne niti sudbine nad usnulim svijetom, vrijeme na trenutak zastaje u svom vječnom hodu.
Okrenuti novu stranicu u toj tišini ne znači zakoračiti u hladnu, bezličnu prazninu početka, već ponosno izroniti iz dubina vlastitog iskustva, jer ovaj put tvoji koraci ne kreću iz ničega, već nose svu težinu i ljepotu stečenog znanja, isklesane snage i neprocjenjive mudrosti.
Dok sjene prošlih dana titraju na rubu svijesti, sa zahvalnošću se treba pokloniti pred svakim zatvorenim vratima, jer ona nisu kraj, već tajanstveni čuvari koji te strpljivo usmjeravaju prema novim, onim istinitim vratima koja su oduvijek bila zapisana u tvojoj zvjezdanoj karti.
Nema uzaludnih lutanja ni promašenih bitaka, jer i najtamnija, bolna poglavlja još uvijek u sebi nose tihu moć stvaranja najsjajnijih priča, a zagonetni, krivi putevi često znaju vijugati sve dok te ne izvedu na tvoje suncem obasjano, pravo mjesto.
Pepeljasti, propali snovi nisu konačni kraj, već tlo iz kojeg poput Feniksa tiho i moćno niču ostvareni, uspješni ljudi.
A kada se na kraju svih tvojih lutanja krug zatvori, a posljednji akord ove zemaljske simfonije utihne u eteru, preostaje samo tihi, srebrni eho duše koja se, okupana vječnim mjesečevim sjajem, stapa s beskrajem kozmičke tišine.
-----
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak