Noć u kojoj su presahnuli izvori, jesam li nedostojna voljenja
Nebo je te noći imalo boju ugašenog ognjišta.
Vjetar nije njihao krošnje, uvlačio se među njih kao bjegunac koji traži sklonište od vlastitog progonitelja.
Svijet je utihnuo na onaj sablasni način kada se čini da i samo vrijeme zadržava dah, čekajući da neka nevidljiva ruka konačno prereže niti što drže zvijezde nad našim glavama.
Na granici između sna i jave, tamo gdje se sjećanja miješaju s maglom, stajala je istina, ogoljena, hladna i nijema.
Dugo smo hodali rubovima tuđih oltara, prinoseći na žrtvu ono najčistije što smo nosili u grudima.
Vjerovali smo da se ljubav mjeri dubinom rane koju ostavlja, da je svaki udisaj opravdan ako se dijeli s nekim tko tvoje ime izgovara samo u prolazu, kao usputnu kletvu.
Da li sam nedostojna voljenja iznova propitkujem nebo i sebe samu?
Davanje koje nije tražilo odjek, već je ponizno puzalo pred zatvorenim vratima tuđeg hrama, moleći za mrvice pažnje pale s bogataškog stola tuđe samodostatnosti... što je to iznova propitkujem Nebo i sebe?
Jesmo li gradili kule od pijeska na obalama rijeke koja je odavno presušila.
Jesmo li ulijevali more u napukle posude, čudeći se što svitanje zatičemo žedni, s okusom soli na usnama i prazninom u dlanovima.
Kako se dospijeva u to stanje dobrovoljnog ropstva?
Čovjek ne primijeti trenutak u kojemu vlastitu svjetlost zamijeni za tuđi mrak.
Zamijeni krik za šapat, a ponos za tiho tapkanje u tmini, pazeći da ne probudi bijes i okrutnost onoga tko ga je u taj mrak i zatvorio.
Najgora su ona klečanja u kojima koljena ne dotiču zemlju, već duša puzi pred nekim tko je nije znao izmjeriti.
Ruku na srce, to je traženje topline u kamenu.
Savijamo li svoja tijela prema obličju njihovih sjena, sakateći vlastite širine da bismo stali u njihove skučene kaveze.
Misliš li da je bol dokaz veličine, a zapravo je samo mjera zaborava.
Zaboravili smo kako zvuči vlastiti glas kada ne moli, kako izgleda korak koji ne iščekuje dopuštenje za pomak, već radosno ide ususret zagrljaju i rukama koje poznaju obrise tijela.
Sada, kad su se magle razišle, pitam se što će ostati... da li sjene na zidu i eho koraka koji odlaze.
Hoće li ostati čuđenje nad vlastitim zabludama, nad vremenom koje smo prosuli kao jeftino vino po prašnjavoj cesti.
Mrak se polako povlači, ali ne donosi dan.
Donosi samo jasnije obrise pustoši.
Na stolu leži nepopijena šalica hladne kave , a negdje u daljini, jedna se zvijezda gasi bez krika, svjesna da je svijetlila onima koji su od svega živog najviše voljeli svoj vlastiti mrak.
Oko nas se sklapa krug tišine, poput pečata na pismu koje će stići na odredište... onom tko je hrabar... jer sreća hrabrima pripada.