NEMUŠTA MELODIJA DUŠE
U nečujnim naborima kozmičkoga mraka, ondje gdje se vrijeme spaja s vječnošću, mrmori drevna, mistična istina o postojanju.
Čovjek, zatvoren u materijalne okvire propadljivosti, često smatra kraj svoga fizičkog
putovanja konačnim ugasnućem bića.
Međutim, u toj uzvišenoj kozmičkoj simfoniji, smrt nikada nije točka koja prekidom gasi melodiju, već tek nečujni, rijetki zarez u beskrajnom tekstu postojanja.
Ona nije oštra suprotnost životu, nego njegov nerazdvojni, unutarnji dio, stanka u kojoj dah hvata novu snagu.
Ljudsko je tijelo poput potrošene odjeće koju duša sa sjetnom blagošću odbacuje kada dođe vrijeme.
Kao što putnik svlači teški, prašnjavi ogrtač da bi odjenuo novu, neporočnu haljinu, tako i vječna duša napušta stara, izrezana tijela i tiho ulazi u nova.
Naša zemaljska tijela odlaze u tišinu praha, ali naša istinska bit, taj neumrli plamen svijesti, nikada ne može umrijeti.
Ono što je u nama vječno, ono što nikada nije rođeno u vremenu, ne podliježe zakonima nestajanja. Ono što se nikada ne mijenja u svojoj nepromjenjivoj, dubokoj čistoti, izvan je dohvata svake smrti.
Dok se zavjesa materijalnog svijeta tiho spušta, ostaje samo titraj nevidljive strune koja nastavlja odzvanjati u beskraju.
U tom tajanstvenom prostranstvu gdje se gubi svaki odjek ljudskoga glasa, duša postaje tišina koja rađa novu, još nemuštu, ali beskonačnu melodiju.
-----
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak