Sjedim uz prozor koji je postao jedina stvarna granica između onoga što sam bila i onoga što se tek usuđujem postati.
Moja soba više ne miriše na uspomene, nego na zrak koji ulazi bez pitanja, ne poznaje moju prošlost i ne nosi teret koji sam godinama stavljala na vlastita ramena. Dugo sam slagala nacrte života, vjerujući da će me odgovori jednom dovesti do mira, a nisam primjećivala kako svakim novim objašnjenjem zazidavam vlastiti pogled. Tek sada razumijem da se najveća pitanja uvijek rasprsnu pod nogama onoga tko želi samo disati.
Umorila sam se od pameti koja sve mora imenovati i od svijeta koji svaku vrijednost pretvara u dokaz. Zaboravila sam koliko vrijedi dodir tople kore kruha, koliko tišina može nahraniti čovjeka i kako se život uvijek događa ondje gdje prestane potreba da ga neprestano tumačim.
Zatvaram knjige iz kojih istine viču kao da se boje vlastite tišine i osjećam kako mi dlanovi postaju laki, kao da napokon više ništa ne moraju nositi. Sanjam tišinu koja nije ni sveta ni uzvišena, nego prostor u kojem više ne moram opravdavati svoje postojanje, ni sebi ni drugima. U toj tišini riječi morati i napredovati zvuče poput jezika koji sam nekoć govorila, a danas ga više ne prepoznajem.
Ostala mi je samo potreba za dobrotom koja ne traži svjedoke ni priznanja, nego se dijeli tiho, poput vode koja pronalazi žedna usta. Sve drugo polako otpada sa mene kao suha kora.
Riječi su postale teške od želje da budu važne i od straha da ne nestanu, a meni se čini da se najveći porazi nikada ne događaju u svijetu nego u čovjeku, onda kada zaboravi da se parkovi još uvijek smiju i da jutra ne traže razlog kako bi bila lijepa.
Otvaram prozor do kraja. Šarke se opiru kao da ih plaši moja iznenadna vjera u širinu, ali ih više ne slušam. Puštam vrapce u pukotine svojih misli. Oni ne poznaju sutra, ne opterećuju se jučer i ne pokušavaju zaslužiti ovaj trenutak. Njihovo je kraljevstvo sada, ono isto sada od kojega mi ljudi tako uporno bježimo jer u njemu više nismo ništa osim krhkih bića pod nebom koje nikome ne duguje objašnjenje.
Modro jutro prelijeva se preko prozorskoga okvira i briše granice mojega tijela. Osjećam kako se rastapam u svjetlosti koja ništa ne obećava i upravo zato nikada ne laže. Više ne čekam ono poslije, ne prizivam budućnost da opravda sadašnjost i ne tražim plan koji bi ovom disanju dao smisao. Svoj odraz više ne tražim u staklu, nego u zraku koji podrhtava iznad krošnji, u svjetlosti koja polako ispija bjelinu zida i u tišini koja me uči da čovjek posjeduje samo onaj trenutak u kojem prestane posezati za svim ostalim.
Sve prijetnje kojima nas hrane odjednom postaju sitne pred jednim običnim jutrom koje postoji bez razloga i upravo je zato potpuno.
Dok svijet neumorno traga za novim objašnjenjima, novim ciljevima i novim oblicima važnosti, ja biram gledati vrapce. Ne zato što sam odustala od svijeta, nego zato što mu se napokon vraćam bez oklopa, bez potrebe da budem veća nego što jesam, bez želje da ostavim trag ondje gdje je dovoljno ostaviti dah.
Na pragu između sobe i beskraja prestaje moja povijest i počinje život, tih poput svjetlosti koja ulazi kroz otvoren prozor, postojan poput modrine koja ništa ne dokazuje, a sve otkriva, i ostaje teći kroz mene bez zareza, bez točke, u jednom dugom plavom dahu koji me više ne pita tko sam, nego me napokon pušta da jednostavno budem.
_____________
Plejada pamti - Maja Šiprak