Misterioso
U sutonu vječnosti, gdje se tmina i svitanje grle prije nego što zora otvori kapke, tišina progovara šapatom starijim od vremena.
Kad hladni prsti očaja dotaknu tlo ljudskoga srca, rijetki prepoznaju alkemiju nevidljivoga.
Očaj nije hladna ruka usuda koja gasi svijeću postojanja, već tiha, podzemna vatra što sagorijeva iluzije kako bi u pepelu ostalo samo ono što je vječno.
Kao zrno pogođeno tminom crne zemlje, duša mora proći kroz tjeskobu ništavila da bi osjetila silnu, neukrotivu potrebu za svjetlom.
Bog nam ne šalje očaj da bi nas ubio, već da bi probudio životnu iskru u nama.
U noći bez zvijezda, dok se ruše stara uvjerenja naših ponosa, u nama se rađa nova iskričava nada.
Svaka suza postaje nevidljiva klica, a svaki uzdah molitva koja probija tlo.
Iz dubina u kojima se činilo da sve umire, izranja pročišćeno biće, spremno da ponovno prodiše punim plućima, obasjano suncem koje se rađa iz pepela.
A kad se krug zatvori, i svjetlost obujmi sva prostranstva našeg bića, ostaje nam jeka onoga što je bilo i šapat onoga što tek dolazi, dok se sjene rastapaju u vječnom plesu bezimenih svjetova.
----
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak