MIRIS PRISUTNOSTI
/ o tišini koja miriše na cedar/
Postoje žene koje se ne mogu opisati ljepotom.
Ljepota je prekratka riječ za ono što ostaje iza njih.
One ne ulaze u prostor, one ga ispune nečim nevidljivim, kao što zora ispuni krajolik prije nego što sunce postane vidljivo.
Njihova se prisutnost ne dokazuje pogledom, nego tišinom koja nastane kada prođu.
U njezinu se licu vrijeme nije zadržalo kao teret, nego kao svjetlost koja je naučila biti blaga. Svaka godina postala je jedna nevidljiva nit od koje je satkana njezina smirenost.
Ne skriva svoje vrijeme, nosi ga poput dragocjenoga nakita koji nije kupljen, nego zaslužen. Duga tamna kosa pada joj niz ramena poput večeri koja polako silazi na zemlju.
U njezinoj crnini nema tame, ona je dubina, ona je mirna rijeka u kojoj se nebo prepoznaje bez ijedne riječi.
Katkad se učini da joj se i vjetar približava opreznije, kao da ne želi narušiti sklad koji je oko nje nastao.
Njezine oči ne gledaju površinu ljudi.
One zastanu ondje gdje prestaje lice, a počinje čovjek.
U njima nema radoznalosti, nego razumijevanja.
Kao da su odavno naučile da je svaka duša satkana od onoga što nikada nije izgovorila.
Miris njezine kože ne može se odvojiti od njezina bića. Limun donosi svjetlost jutra, onu čistu jasnoću u kojoj se čovjek još nije umorio od svijeta. Trešnja u sebi nosi zrelu, tihu senzualnost; ne onu koja traži pogled, nego onu koja ostaje u sjećanju dugo nakon što je nestala iz vidokruga. A cedar, postojan i tih, podsjeća da prava elegancija uvijek ima korijen. On miriše na unutarnju snagu, na žene koje se ne lome pred olujama jer su odavno naučile razgovarati s vjetrom.
Čovjek katkad pomisli da mirisi pripadaju tijelu.
Nije tako.
Oni pripadaju uspomenama.
Zato neke žene pamtimo zatvorenih očiju.
Ne po obrisima lica, nego po nečemu što ostane u zraku i kada ih više nema.
Miris postane drugi oblik njihova glasa.
Senzualnost nije u pokretu njezinih bokova niti u oblinama koje pogled pokušava prisvojiti.
Ona se skriva u načinu na koji šuti.
U sporosti kojom podiže šalicu, u blagom osmijehu koji nikoga ne želi osvojiti, a ipak osvaja.
U dostojanstvu kojim prihvaća vlastitu zrelost, kao što stablo prihvaća svoje godove, znajući da upravo oni čine njegovu ljepotu.
Takve žene ne traže potvrdu.
One su odavno prestale živjeti od tuđih pogleda.
Njihova se ljepota rađa iz pomirenosti sa sobom.
Iz sposobnosti da budu nježne, a da pritom ne izgube snagu.
Da ostanu osjetljive, a da ih život ne učini krhkima.
U njima se susreću mekoća i postojanost, poput svjetlosti koja pada na kamen i ne pokušava ga promijeniti, nego ga samo obasjati.
Možda prava ženstvenost nikada nije bila pitanje mladosti.
Ona pripada vremenu koje je naučilo razlikovati prolazno od bitnoga. Pripada ženama koje više ne žure.
Koje znaju da najljepši cvjetovi ne cvatu zbog pogleda, nego zato što je njihova priroda cvasti.
Zato, kada takva žena prođe, čovjek ne pomisli da je vidio lijepo lice. Pomisli da je na trenutak prošla sama elegancija života.
Ostane tek neprimjetan trag cedra, limuna i zrele trešnje, poput nevidljive rečenice koju nosi vjetar.
I dugo nakon njezina odlaska čini se da prostor još uvijek diše njezinom tišinom.
Postoje ljudi koji ostavljaju riječi.
Postoje oni koji ostavljaju uspomene.
A postoje žene koje iza sebe ostavljaju miris po kojem srce prepoznaje da je ljepota, kada je istinska, uvijek najprije stanje duše.
_________
Plejada pamti - spirala se uvijek zatvori @ Maja Šiprak
