MIRIS POLJSKOG CVIJEĆA I TIŠINA DRVENOG MOSTA

MIRIS POLJSKOG CVIJEĆA I TIŠINA DRVENOG MOSTA

​Jedne večeri, u onom varljivom času kad se suton pretvara u baršun, na drvenom je mostiću stajao on. Oslonjen na stup, ruku duboko zavučenih u džepove, Boris je nosio osmijeh od uha do uha – onaj koji ne obećava ništa, a nudi čitav svijet. Lavinia mu je prišla polako, kao da korača kroz san. Bila je to žena prepuna neke neobjašnjive unutarnje ljepote, mješavina dječjeg iščekivanja i zrele radosti.  

​Iznad njih, poput svoda nad novim svijetom, raširio se cvjetni kišobran. Iako kiša nije padala, on ih je zakrilio u trenutku prvog zagrljaja. Bio je to dodir bez riječi, dugi muk u kojem su se prepoznala dva bića koja su godinama sve ono bitno držala zatomljeno duboko u sebi. Dodir, miris, oči uronjene u oči, sve je odgovaralo onom prvom osjećaju, stvorenom prije nego su se njihova bića ugledala.

Boris i Lavinia nisu se sreli te večeri; oni su se samo konačno materijalizirali nakon dana u kojima su im slova na ekranu bila hrana, a baršunasti tonovi telefonskih razgovora jedina utjeha.  

​„Ljubiš se kao nitko na svijetu,“ šapnula bi Lavinia kasnije, gubeći se u mekoći njegovih usana i snazi ruku koje su je držale kao najlomljiviji porculan.

Boris bi se samo tiho nasmijao, uz onaj sjaj u očima koji je obećavao vječnost: „Varaš se. Ja se ljubim tek solidno, ali ti... ti si majstor. Ne brini, naučit ću te svemu što još ne znaš, mrmljala je Lavinia oslonjena dahom na Borisov dah."  

​Dani koji su uslijedili bili su procijep u vremenu, najljepši san koji je dobio miris i oblik. Boris je volio kuhati. Dočekivao bi je nakon posla na stubištu koje je mirisalo na dom, s kuhinjskom krpom preko ramena i osmijehom koji je, činilo se Lavniji, obasjavao cijeli grad. Uživala je u njegovom prisustvu,  u bojama glazbe koja je svirala, okusima hrane, biranim vinima. Voljela je njihove zajedničke trenutke. Volio ih je i Boris. Doživljavao je nešto što nikad prije nije, no nije si želio objašnjavati da ne kvari trenutke.

Svaki susret  oboje su pretvarali u prelijepe male rituale: odabir vina uz jelo, male gozbe koje su zapravo bile proslave njihove pripadnosti, izmijenjivanje nježnosti i pitanja "tko danas  kuha kavu?"   Donosio joj je poljsko cvijeće, ubrano usput, na livadama kojima je tumarao sam. Pisao joj je strofe koje su njezinu poetsku dušu potpuno izmjestile iz realnosti.  

​„Zamisli nas na selu,“ pričao bi joj dok su šetali zagljeni ili s rukom u ruci.

„Ti ćeš raditi svoje, a ja ću ti samo smetati,“ smijala se Lavinia. „Sve dok ne odlučim gdje posaditi još jedan grm ruža ili gdje postaviti ležaljke za naša duga popodneva“.  

"Moćna si žena Lavinia, sve čega se dotakneš, na svemu ostavljaš snažan pečat svoje osobnosti" .. promrmljao je zamišljeno Boris. Nije znala kako da si  protumači što je upravo čula, kao kompliment, ili nešto što pomalo plaši .

​No, nakon prvog mjeseca bunila, u idilu se uvukla prva oštra bol.

Nenadano.

Neplanski.

Boris je otišao na selo, a telefon je utihnuo. Lavinia je čekala, razdirana potrebom da čuje barem dah, neku mrvicu prisutnosti.  

​„Zašto nemaš potrebu podijeliti sa mnom barem jedan lijepi trenutak od tamo?“ pitala ga je kasnije, lica mokrog od suza, dok je jecala u slušalicu vapeći za njegovim glasom i blizinom.

Boris ju je gledao s nekom novom, hladnijom distancom.

„Ne želim ti polagati račune, Lavinia. Kad odem tamo, želim biti svoj. Nemam potrebu non-stop raportirati gdje sam i što radim“.  

​Tada je prvi put napuklo. Boris, ranjen godinama lošeg braka, osjećao je slobodu kao imperativ koji ne trpi stege, čak ni one satkane od ljubavi. Lavinia, čiji je život bio posložen i lišen repova prošlosti, disala je isključivo za njih. No, Borisovom su se dušom vukle tamne utvare prošlih odluka, mračeći trenutke koji su trebali biti samo njihovi.  

​Počeo se povlačiti. Na onoj istoj garnituri koju su birali s toliko smijeha, on bi sada sjedio na drugom kraju. Televizija, taj hladni kradljivac prisutnosti, postala mu je saveznik. Svaki put kad bi upalio ekran, u Laviniji bi nešto uvelo.  

​„Što krivo radim? Reci mi, u čemu griješim?“ tražila je odgovore, ali što je ona više inzistirala, to je jaz bivao širi.

„Bila si prioritet, Lavinia,“ rekao joj je jednom s brutalnom iskrenošću koja siječe dublje od uvrede. „Sada se moraš uklopiti u ostatak mog života. Imam posao, dijete, roditelje, prijatelje... Svi oni trebaju dio mene!. Trebam i ja njih!" 

​U njezinu se žensku energiju uvukla ogorčenost. Više nije bila topla luka, već ranjena žena koja je predbacivala. Boris bi joj se i dalje vraćao s naramkom poljskog cvijeća, ali miris tog cvijeća više nije mogao prikriti miris umiranja njihove bajke. Konačna prekretnica bio je pas – malo crno četveronožno biće koje je Boris kupio. Sva njegova pažnja, sav fokus koji je nekada pripadao njoj, sada se preselio na to malo klupko radosti.  I Lavinia se zaljubila u tu malu crnu četveronožnu cigančicu kako ju je od milja zvala "Rada" - najljepša cigančica u čergi.

Ali, ​Lavinia je venula. „Čekaj, bit će opet kao prije,“ govorio bi on, ali u njegovu glasu više nije bilo vatre. Nije bilo one dobro znane nježnosti muškarca koji osjeća ženu pored sebe.

 Jednom prilikom, Boris se vozio sa sela, a cesta se pred njim otvarala kao siva pukotina u zelenilu. Mobitel je uporno vibrirao. Javio se, a s druge strane začuo je Lavinijin glas, tanak i oštar od povrijeđenosti, kako mu ponovno predbacuje nejavljanje i hladnoću. U tom trenu, iznad polja pokraj ceste, Boris je ugledao prizor koji je djelovao kao fatamorgana: jato crnih ptica naglo se diglo s tla, kovitlajući se u zraku poput mračne slutnje. Gledajući u taj nemirni crni krug, osjetio je samo umor. „Ne da mi se pričati,“ rekao je kratko i prekinuo vezu. Ostala je sleđena poput sige koja visi s krova oronule kuće.

„Što da čekam?“ pitala se iznova  u sebi. „Da postanem sjena u vlastitom srcu?“.  

​Bol je postala fizička. Osjećala se izigrano, kao da je netko uzeo njezinu najveću ranjivost i upotrijebio je protiv nje. Krivila je sebe što se toliko otvorila, što nije zadržala barem mali dio sebe kao štit. Predbacivala si je što možda nije uspjela sagledati njegovu potrebu i njegovu ranjivost. Bezbroj puta upitala se da li je trebala biti strpljivija i što bi dobila da je uspjela ne reagirati i biti sama sa sobom u redu kad bi imao potrebu maknuti se na selo bez nje i biti bez potrebe da joj se javi.

I tada, poput sablje koja presijeca čvor što se više ne može razvezati, učinila je rez.

Prekinula je sve kontakte, grubo i konačno.  

​Danas, godinu dana nakon onog mosta, sjećanja ne blijede. Ona i dalje sanja onaj zagrljaj pod cvjetnim kišobranom, onaj osjećaj kao da  su se dva bića konačno vratila kući jedno u drugome, dok im se malo crno klupko sapliće za noge.

On nikada neće saznati koliko joj nedostaje, kao što ni ona nikada neće saznati je li mu ikada u tišini sela nedostajala njezina prisutnost, vršljanje po kući i poljubac koji daje usput obavljajući neke poslove.

​U dahu proljeća, tamo gdje se most spaja s obalom, ostala je jedna nedovršena priča. Ostao je samo miris poljskog cvijeća i tišina koja odzvanja poput koraka onoga tko odlazi, a nikada zapravo ne napušta srce.

Jer neke ljubavi ne umiru od nedostatka osjećaja, već od nemogućnosti da se pretoče u svakodnevicu, ostajući zauvijek zaključane u onom prvom, najčišćem mjesecu nježnosti.