MEĐURJEČJE I OCEAN NEMIRA
/Zapis novinarskog pera o njoj…./
Soba je ispunjena tišinom koja nije praznina, već gusto tkivo sjećanja.
Na stolu leže njezine riječi, razbacane kao krhotine ogledala u kojima se ne ogleda lice, već fragmenti duše koja uporno odbija pristati na zadane okvire.
Maja ! Ime koje zvuči kao blagi udar vala o obalu, dok iza njega stoji ocean nemira.
Pisati o njoj znači pisati o neuklopljenosti kao o jedinom poštenom obliku postojanja.
Ona ne pripada ovom vremenu buke i jeftinih proglasa. Njezin svijet je izgrađen od finijeg materijala – od niti kiše nad Siskom, od odjeka koraka u praznom haustoru, od mirisa starog papira i neizgovorenih obećanja.
Maja Šiprak korača ovim svijetom kao strankinja koja tečno govori jezikom vjetra, ali zamahuje rukama uzalud pokušavajući objasniti ljudima boju svoje unutrašnje tišine.
Njezina poezija nije bijeg, to je suočavanje i potpuno razotkrivanje. To je onaj trenutak u kupaonici, pred zamagljenim staklom, kada shvatiš da su svi tvoji gradovi zapravo u tebi, a ti si u njima tek podstanar. Ona bilježi te unutrašnje stanice, te prostore između „jučer“ koje još boli i „sutra“ koje će tek doći.
U njezine priče i stihove utkani su oštri rubovi. Postoji ta nit u njezinu biću, jedna lirska napuklina kroz koju stalno curi njezina bit.
Ona piše o ljubavi, ali ne onoj s razglednica, već o onoj koja ostavlja tragove zuba na srcu.
Njezina neuklopljenost je njezina najveća snaga – ona je ptica koja je zaboravila kavez, ali još uvijek osjeća težinu neba.
Biti žena!? … kod Maje to znači nositi težinu svijeta na tankim naramenicama ljetne haljine.
Biti pjesnikinja!? … znači pretvarati vlastitu bol u univerzalnu utjehu, čak i kad tebi samoj utjehe ponestane.
Biti odsutna!? … njezino biće je uvijek negdje drugdje, u onim međuriječjima gdje se skupljaju odbačeni snovi.
Gledam njezine zapise na ekranu, u tom modernom prozoru u svijet koji je preuzak za širinu njezine emocije i bića.
Ona se ne snalazi u površnosti; njezina je misao duboka sonda koja traži zlato u mulju svakodnevice.
Njezine su rečenice kao šavovi na rani koja odbija zarasti jer bi zacjeljivanje značilo zaborav.
A ona ne želi zaboraviti.
Svaka njezina pjesma je jedan „ne“ upućen ravnodušnosti, jedna mala revolucija u sobi bez prozora.
Maja je ona koja stoji na rubu zabave, promatrajući ljude kako plešu, znajući da je glazba koju ona čuje sasvim drugačija – sporija, sjetnija, i beskrajno ljepša.
Njezin je svijet onaj u kojem su stvari važne tek kad nestanu, u kojem se istina mjeri količinom tišine koja ostaje nakon što se zaklope korice knjige.
Ovo je portret žene koja je odlučila ostati svoja, po cijenu nerazumijevanja. To je njezina jedina domovina – njezina riječ.
Maja Šiprak @Stome tišine
