In tempo rubato
Tihovanje o oklopljenim srcima
U početku je postojala teška neprobojna tišina, koja nastaje kada čovjek odluči ugasiti vlastiti obzor.
Ljudi su, u svojoj beskrajnoj krhkosti i strahu od oštrica tuđih oštrih jezika i dodira, podigli kule od hladnog kamena oko jedine stvari koja je u njima bila živa.
Sagradili su bedeme neosjetljivosti, utvrdili ih šutnjom i zapečatili zaboravom.
U toj opsesivnoj težnji za spasonosnim mrakom, u želji da ne proliju nijednu suzu, stvorili su savršeno utočište.
Biti nepristupačan postalo je sinonim za biti nepobjediv.
Nitko više nije mogao unijeti oštricu kroz te debele zidove, nitko više nije mogao provaliti u komore srca i ostaviti iza sebe razbijeno staklo obmanutih nada.
No, s tom čudnovatom i ledenom pobjedom stigla je nevidljiva, pustoš.
Da, zid koji ne propušta strijelu, ne propušta ni zraku sunca.
Ista ona neprobojna vrata koja drže patnju vani, zauvijek zatoče i radost unutra, osuđujući je na polagano odumiranje u mraku. Ljudi su postali poput pustih zgrada u kasnu jesen, sigurni od oluje, ali bez ijedne svijeće u prozoru.
Njihovi su životi poprimili oblik neprekinutog tempa rubata, tog ukradenog, savijenog vremena u kojem se ritam srca više ne pokorava prirodnom bilu svemira, već se proizvoljno usporava i ubrzava, tražeći ravnotežu u svijetu u kojem je svaki osjećaj postao preopasan.
U tom slobodnom, a opet tako zatočenom ritmu, stvorena je iluzija kontrole.
No bez izmjene topline, bez spremnosti da se otvore vrata i riskira ranjavanje, duša postaje isključiva.
Sve postaje ravna, bezvučna linija.
Tuga je nesumnjivo gorka, no njezino odsustvo nije donijelo sreću, već samo duboku, prozračnu prazninu.
Kako uopće osjetiti baršunastu mekoću tuđe blizine ako nam je koža postala oklop?
Kako dopustiti plemenitoj, drhtavoj radosti da nas prožme kada smo sve svoje unutarnje strune zategnuli do pucanja, samo da ne bi zatreperile na vjetru?
Bez rizika da budemo slomljeni, gubimo sposobnost da budemo cjeloviti.
Postajemo tek hladni promatrači vlastitog postojanja, sjene koje hodaju među drugima, nesposobne za ijedan autentičan odjek.
To je tužan paradoks ljudskog izbora, jer bježeći od boli, pobjegli smo i od samog života.
Možda ćemo jednoga dana, u nekom tihom, zaboravljenom sumraku, shvatiti da su svi ti bedemi bili samo krivi spomenik našem strahu.
A do tada, ostajemo zarobljeni u vlastitim utvrdama, zaboravljajući da je najljepša melankolija svijeta bolja od savršene, usamljene tišine.
I dok se posljednji jeka utišava u prostranstvima neizrečenog, na dnu te neprobojne utvrde, u samom središtu okamenjenog kristala, još uvijek drhti jedna jedina nota, koja čezne da bude odsvirana ili ispjevana.
-----
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak