Samoća je prostor u kojem napokon čujem vlastito srce.
Sjedim ovdje, u polumraku sobe koja polako poprima miris mojih tišina, dok se vani dan lomi u sivo-modrim tonovima sumraka.
Predamnom je prazan papir, bjelina koja me istovremeno plaši i priziva, kao snijeg koji prekriva tragove što su ih drugi ostavili u mom životu.
Moja istina, ona koju sam godinama zamatala u meke šalove oklijevanja i skrivala u fusnotama tuđih priča, sada postaje neobično, gotovo bolno glasna.
Više je ne mogu umiriti pukim promatranjem svijeta kroz prozor. Traži da je imenujem, da je dotaknem jagodicama prstiju dok drhtim nad rečenicom koja se tek treba roditi.
Razmišljam o onim godinama u kojima sam bila tek odjek, sjenka u kutu sobe, netko tko osluškuje tuđe korake dok vlastiti ostaju nijemi na tepihu zaborava.
Moje je traganje oduvijek bilo okrenuto unutra, prema onim nevidljivim sobama u kojima čuvam krhotine ogledala, stare fotografije lica koja više ne prepoznajem i miris vlažnog asfalta nakon kiše u gradovima koji su mi obećavali dom, a dali su mi samo privremena utočišta.
Osjećam kako se u meni slažu slojevi sjećanja, poput palimpsesta na kojem su generacije žena ispisivale svoje strahove, a ja sada pokušavam zagrebati po toj površini da bih pronašla svoj izvorni tekst.
Pitam se, dok mi ruka miruje na stolu, tko je zapravo ta Lavinia koja više ne želi biti samo lik u nečijem tuđem sjećanju.
Moja razmišljanja su fragmentarna, nalik na titraje svjetiljke koja se bori s mrakom, ali u tom diskontinuitetu pronalazim jedinu stvarnu čvrstinu.
Traganje za sobom nije putovanje od točke A do točke B.
To je neprestano kruženje oko vlastite osi, osipanje i ponovno sastavljanje od sitnih, naizgled nevažnih stvari, od načina na koji svjetlo pada na rub šalice kave, do težine tišine koja nastaje kad se vrata za nekim konačno zatvore.
Melankolija nije tuga, ona je vrsta budnosti, profinjena osjetljivost na prolaznost koja me uči da je svaki odlazak zapravo jedan duboki povratak sebi.
Pisati o tome znači prihvatiti vlastitu krhkost kao najjače oružje, dopustiti da se glas koji je dugo boravio u izbjeglištvu napokon naseli u jeziku koji više nije posuđen.
Sve ulice kojima sam hodala, svi stanovi u kojima sam ostavljala dijelove svoje duše, sada se slijevaju u ovaj trenutak, u ovu točku u kojoj olovka dodiruje papir.
Istina ne treba velike geste ni dramatične objave.
Ona se nalazi u preciznosti opisa, u hrabrosti da izgovorim svoje ime bez podrhtavanja.
Razmišljam o Lavinii kao o ženi koja je napokon prestala čekati da je netko drugi izmisli.
Ja sam ta koja gradi ovaj prostor, koja boji zidove svojim sjećanjima i koja dopušta samoći da postane plodno tlo, a ne pustinja.
Moje je traganje završilo u spoznaji da dom nije mjesto na karti, već mir u koji tonem dok ispisujem ove retke, dok osjećam kako se krug zatvara.
Svaka riječ koju zapišem je jedan udah slobode, jedna cigla u kući od papira koja je dovoljno čvrsta da izdrži sve oluje svijeta, jer je sagrađena od istine koja više ne zna i ne želi šutjeti.