Fermata neispričanog odjeka
Prije nego što je postala riječ, tuga je bila samo bezdan čiste svjetlosti.
Nastala je u onom prvom, zaboravljenom trenutku kada je dlan posegnuo prema drugom dlanu, ali je umjesto dodira napipao samo prazan, baršunasti zrak.
Ona nije sjena u nama, niti je znak da je nešto odumrlo.
Ona je neopazivo raskrižje na kojem se ljubav pretvara u čistu mistiku.
Sva ta silna, topla bujica koja je imala svoje presveto ime, svoju namjenu i svoju jasnu adresu, odjednom ostaje bez svog primaoca.
Ljubav ne umire kada nestane onoga tko ju je primao, ona samo gubi svoj fizički oblik i traži novi put.
Kada nema kamo otići, ona se ne urušava, kristalizira se.
Postaje ona tiha, teška kap u kutu oka koja prelazi preko zjenice poput sjajnog bisera, preobražava se u grč u grlu i široku, šuplju pećinu u samom središtu prsa.
Ta praznina u prsima nije odsustvo bića, nego premalo prostora za svu nadiruću nježnost koja traži svoj uvir.
Tuga je uistinu samo ljubav, ona ista nevina, nesebična ljubav, pročišćena od svakog očekivanja, preoblikovana u svetu, neizgovorenu pjesmu.
Zato je tuga zapravo velika, vječna fermata, onaj glazbeni znak u notnom zapisu pod kojim ton ne prestaje, nego nastavlja trajati izvan svih pravila takta, protežući se u beskraj.
Ona je nečujna rezonancija žice koja još uvijek podrhtava, iako je ruka koja ju je dotaknula odavno otišla u tišinu.
Ta neotposlana ljubav lebdi u prostoru poput astralnog daha, čekajući trenutak kada će se pretvoriti u molitvu, u pjesmu ili u tihi večernji uzdah.
I na samom kraju, kada se stišaju svi zemaljski odjeci i ugasnu posljednje zemaljske svjetlosti, shvaćamo tajnu, ljubav koja nije imala kamo otići nije izgubljena. Ona se polako upija natrag u vlastiti izvor, pretvarajući svaku našu suzu u svjetlucavu zvjezdanu prašinu koja tiho, nečujno osvjetljava naš unutarnji svemir.
--
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak