Fermata
Iz tkiva neuhvatljivih sjena, ondje gdje se tišina otvara pred prvim, još nerođenim zvukom, duša osluškuje vlastiti odjek i shvaća da joj zemaljski horizonti ne mogu omeđiti čežnju.
Kada se čovjek zatekne u stanju sveobuhvatne praznine, onoj tihoj nesitosti u kojoj mu nijedan opipljivi oblik, nijedna prolazna radost ni zemaljsko utočište ne mogu pružiti konačni smiraj, to nije znak njegove usamljenosti ili nedostatnosti.
To je prepoznatljiv, unutarnji zov bića koje krhotinama materijalnoga pokušava izmjeriti beskraj.
Praznina koja se tada otvara je mistični prostorni raspon koji svjedoči o podrijetlu: ako te ništa na ovome svijetu ne može ispuniti, to je stoga što si satkan od tvari nekog zaboravljenog, uzvišenog zavičaja.
Ljudsko biće nije tek slučajni prolaznik kroz vrijeme, nego neponovljivi titraj u velikoj simfoniji postojanja, iskra proizišla iz vječnoga plamena.
Kroz sve što jest, kroz vidljivo i nevidljivo, struji jedna potajna, nedokučiva inteligencija, dah koji pokreće zvijezde, usmjerava vjetrove i tiho pulsira u svakom kucaju ljudskoga srca.
Mi nismo odvojeni promatrači svemira, već sama njegova svijest koja sama sebe spoznaje u oblaku, u kamenu, u suzi.
Drevna mudrost postavlja pitanje kako očuvati sitnu kap vode od neumitnoga isparavanja i nestanka.
Odgovor leži u njezinu povratku prapočetku prepustiti je beskrajnom moru.
Tek kada se kap stopi s oceanom, ona gubi svoje krupno, ograničeno „ja“, ali dobiva dubinu i snagu čitave vodene prostranosti.
Isto se događa s čovjekom kada prekine grčevitu borbu protiv vlastite sudbine i prestane tražiti oslonac u prolaznom. Prepoznavanjem povezanosti s praizvorom svih stvari, granice osobnih nemoći nestaju, a strah od nestajanja pretvara se u mir.
Rijeka ne dvoji o svome putu, ne pita stijene kamo je vode niti sumnja u dubinu u koju se ulijeva, ona jednostavno teče, nošena zakonitošću vlastite prirode.
Tako je i s ljudskim duhom, oslobođenje nastupa onog trenutka kada se umiri nemir sumnje i kada se biće bezrezervno prepusti tome obuhvatnom, tajanstvenom strujanju.
U tom prepuštanju gasi se svaka bučna kretnja svijeta, a ostaje samo tiha, harmonična rezonancija s beskrajem.
Čovjek više ne traži odgovore u riječima, jer postaje dio same tajne, a nespokoj se pretvara u vječni, preljevajući akord, a duša, pronašavši svoj tajnoviti pradavni dom, ponovno pjeva u suzvučju s cjelinom.
---
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak