Elegija o proživljenom vremenu
Život se rijetko mjeri kalendarskim godinama.
Mjeri se mjeri gustoćom trenutaka, težinom suza koje su se osušile na vjetru i lakoćom smijeha koji je nadjačao strah.
Kad se sva dramatična poglavlja zatvore, kad utihnu aplauzi i kad se povuku sjene ambicija, čovjeku na koncu ne ostaje ništa drugo do vlastita duša i krajolik koji je uspio izgraditi u sebi.
Posljednja rečenica jedne ljudske priče ne mora biti trijumfalni poklič s vrha svijeta, ona može, i često jest, tihi uzdah olakšanja na verandi vlastitoga bića.
Postoji stanovita alkemija u godinama koje prolaze.
One rastaču oštre bridove naših nekadašnjih nestrpljenja i pretvaraju ih u meku patinu mudrosti.
Putovanje kroz život nalikuje plovidbi nemirnim oceanom. Mladić traži oluje da dokaže svoju snagu, a zreo čovjek uči voljeti tišinu luke.
Veranda iz te završne slike nije tek arhitektonski element, ona je granični kamen između vreve svijeta i vječnosti mira, mjesto gdje se sabiru svi računi srca.
Sjesti na nju znači položiti teret s leđa, odložiti kompas i napokon prestati tražiti odgovore u daljini jer su odgovori, pokazalo se, cijelo vrijeme bili tu, u dahu koji struji grudima, u nama samima.
Udahnuti miris večeri u tom ključnom trenutku znači udahnuti samu esenciju postojanja.
To je miris vlažne zemlje poslije kiše, zreloga voća u voćnjaku i starih, požutjelih stranica vremena koje su ispisane znojem, radošću i tugom.
U tom se dahu zrcali čitav svemir, i prve mladenačke zablude, i gorki porazi koji su pekli poput žiga, i ona tiha, sveta jutra kad se činilo da je cijeli svijet stvoren samo zato da bismo ga mi voljeli.
Večer ne donosi tminu, ona donosi smiraj, plašt protkan zvijezdama koji natkriljuje sve što je bilo.
A onda se pokavi osmijeh, onaj iskreni, unutarnji, koji ne treba publiku.
To je osmijeh pomirenja sa sobom, spoznaja da nije bilo pogrešnog koraka, jer je svaki krivi skretanja vodio upravo tamo gdje je trebalo stići.
Čovjek na verandi više se ne pita što bi bilo kad bi bilo, on prihvaća mozaik svoga vijeka sa svim njegovim nesavršenostima.
Misao koja mu prolazi glavom, da je bilo vrijedno svake sekunde, nije tek optimistična fraza, već duboka, proživljena istina.
Jer, svaka je bol imala svoju svrhu, svaki je uspon iziskivao trud, a svaka je radosna sekunda bila čisti dar koji se ne vraća.
Na kraju puta, kad se svjetla na pozornici života polako gase, ostaje samo toplina.
Ostaje spoznaja da nismo živjeli uzalud, da je naš trag, ma koliko malen bio, ostavio ožiljak svjetlosti u tkanini postojanja.
I dok večer polako guta posljednje zrake sunca, čovjek sjedi u miru svoga doma, svjestan da je krug zatvoren i da je krug savršen.
----
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak