DLANOVI NA STAKLU VREMENA
Pisanje je za mene oduvijek bilo tek tiho prebiranje po crno-bijelim fotografijama sjećanja, onaj neizvjesni hod kroz unutrašnji grad u kojem su ulice popločane davnim emocijama, a zidovi prekriveni bršljanom proživljenog.
U tom prostoru, gdje se prošlost i sadašnjost dodiruju bez buke, shvaćam da je jedini istinski kompas ono što nosimo u sebi.
Dok vani svijet pulsira onim nervoznim, metalnim ritmom novog vijeka, taj metež, ta neprekidna buka koja pokušava provaliti kroz pukotine mojih prozora, podsjeća me na more koje uporno udara o hridi, pokušavajući isprati sve što je autentično.
Ali ja se povlačim u tišinu.
Učim, ponovno i iznova, kako se osloniti na onu tanku, nevidljivu nit koja me veže za ljude čija imena izgovaram kao molitvu prije spavanja.
To su oni koji me vole bez zahtjeva, oni koji su u mojim porazima vidjeli samo privremeni umor.
Danas je svijet prepun onih koji govore ljepše nego što osjećaju.
Njihove su riječi poput staklene bižuterije – sjaje na suncu, ali nemaju toplinu dragog kamenja.
Pokušavaju me namamiti u svoje krugove, obećavajući mi važnost, brzinu, pripadanje masi koja ne zna kamo hita. No, naučila sam prepoznati taj prazni zvuk. To su slijepci koji vode druge slijepce kroz labirinte vlastite taštine.
Odmičem se.
Biram šetnju rubom, tamo gdje je trava još uvijek rosna i gdje se istina ne mora šminkati pridjevima.
Ostati zdrav u srcu, u ovom vremenu koje slavi cinizam, najteži je oblik otpora.
To je tiha revolucija koja se događa u kuhinji, uz šalicu čaja, dok gledam kako se svjetlost lomi na rubu stola.
Čuvam tu bistrinu u glavi kao što se čuva posljednja svijeća u oluji. Ne dam da mi zamute pogled na ono što je bitno. A bitno je samo ono što možemo ponijeti u zatvorenim šakama kada jednom budemo odlazili – a to su samo tragovi tuđih dlanova na našima.
Moje su ruke sada šire nego ikada prije. Otvaram ih za one koji donose mirise poljskog cvijeća i iskrenost koja ponekad i zaboli, ali uvijek liječi.
Za dobra djela koja se čine u tišini, bez bljeskova kamera.
Shvatila sam, s onom mudrošću koju donose godine provedene u osluškivanju vlastitog bila, da za sve ostalo – za intrige, za dokazivanja, za isprazne razgovore o nevažnom – vremena jednostavno više nema. Pješčani sat ne mari za naše odgađanje života.
Svi mi nosimo u sebi te „stare duše”. One ne poznaju bore na licu, one ne znaju za artritis sjećanja. One su poput onih starih, plemenitih stabala u maksimirskom perivoju koja svako proljeće iznova prodišu, ne mareći za to koliko su zima preživjela. Moja koža možda pamti godine, ali moj pogled je ostao onaj isti, djevojački, koji se čudi letu ptice i drhtaju lista.
Navečer, kad se svjetla grada priguše i kad metež napokon utihne, osjećam tu ispunjenost. To nije sreća koja vrišti; to je onaj tihi, baršunasti osjećaj da sam uspjela ostati svoja u svijetu koji je nudio toliko maski.
Moja soba postaje luka, a moji dragi ljudi svjetionici.
U tom miru, shvaćam: starost je samo nesporazum tijela s vremenom. Duša, ona prava, nikada ne stari. Ona samo dublje uranja u svjetlost, postajući prozirnija i čišća, sve dok se ne stopi s dobrotom koju je putem darovala.
Zatvaram oči, a u meni cvjeta vrt koji nije podložan godišnjim dobima. Sve je točno onako kako treba biti. Ispunjenost je pronašla svoj put kući.
____
@ STOME TIŠINE, Ispisivanje svjetlosti , Maja Šiprak
Devet zbirki poezije