DISONANCA
Prije nego što je ijedna riječ dobila svoj oblik i ime, u pradrevnoj je tami titrala nijema tišina.
U toj prvotnoj praznini disalo je nešto neizgovoreno, starije od prvog sumraka, strpljivo čekajući pogled koji će ga dozvati u postojanje.
Nazivali su to istinom, ali istina nikada nije stanovala u oklopu riječi. Njezino je prebivalište ležalo duboko ispod njih, poput hladne podzemne rijeke koja tiho teče pod užarenom kožom ljeta.
Slutimo je tek kroz poluzatvorene kapke, svjesni da njezin dolazak ne poznaje blagost.
Ona stiže poput zime koja ne pita za dopuštenje, poput neumoljivog ogledala u kojem se prepoznajemo prekasno, poput oštrog reza koji je u istom mahu i duboka rana i širom otvoren prozor.
U njezinu je dahu divlja snaga oluje što čupa krošnje s korijenjem, nakon koje zrak opojno miriše na sam osvit svijeta. Strašna je jer nas beskompromisno svlači iz mekih plašteva obmane u koje smo se godinama brižno umatali.
No, njezina prava, ogoljena ljepota leži upravo u tom drhtavom trenutku kada pred samima sobom stojimo goli, bespomoćni, ali napokon cijeli.
U arhitekturi zvuka, disonanca je onaj nužni, prodorni bol, napeti i razderani sklad koji moli za smirenje.
Slušatelj tada zadržava dah, duboko svjestan da prava ljepota ne stanuje u samom razrješenju, već u onom gorkom, napetom luku kojim se zvuk vraća svome ishodištu.
Na isti način, ljudska duša tek nakon gorke oštrine istine pronalazi svoj čisti, nepokolebljivi glas.
Jer, laž je tek savršeno ugođen instrument koji ne proizvodi nikakav zvuk, dok je istina puknuta žica čiji treptaj, kada jednom odjekne, prodire sve do kostiju.
Zato ne treba bježati od onoga što peče i sagorijeva.
Valja to promatrati poput sunčeva plamena kroz stisnuti dlan, dopuštajući mu da nam kroz prste prospe svoje zlato.
Strah i ljepota zapravo su braća blizanci, rođeni u istoj tami jedne te iste noći, a razlučiti ih može jedino onaj tko je smogao snage izdržati njihov pogled do kraja.
A kad se jednom sve utiša, kada i posljednji ton izgori u toj beskrajnoj dvorani bez zidova, preostat će samo ono bezimeno i titrajuće što je disalo još na početku, golemo, nijemo i puno svjetlosti.
Tada će nam, sasvim tiho, bez usana i bez glasa, šapnuti ono što smo u dubini bića oduvijek znali: bili smo tek svjetlo koje je naučilo gledati u tamu, sve dok se sama tama, u uzvraćenom pogledu, nije otvorila poput oka.
----
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak