Decrescendo u vremenu
Elegija o jeseni
Prije nego što nastupi potpuni muk, svemir izdahne u raskošnom, prozirnom šapatu boje i mirisa.
U tom tajnovitom meandriranju, gdje se vrijeme više ne mjeri hrapavim otkucajima brojčanika već dahom koji se polako hladi na sjevernom povjetarcu, nastaje elegija o jeseni, odnosno tiha kronika prijelaza u kojoj se život počinje gasiti, onako kako jesen svlači lišće s drveća.
Zrak miriše na mokru koru, na zrelu vlagu tla, na usamljene dunje i opori, teški dim spaljenih trava što se vuče rubovima šuma. Ne postoji lom, nema naglog reza ni dramatične geste u tom otpuštanju.
Drvo ne jeca za svojim krunama, niti grana pregovara s vjetrom koji dolazi preuzeti njezin teret.
Sve se zbiva u dubokom, posvećenom miru, bez žaljenja, bez napora, dopuštajući onome što je odslužilo svoju svrhu da jednostavno otpadne i potone u zaborav tla.
U tom uzvišenom umiranju nema poraza, postoji samo punina koja se prelila preko vlastitog ruba.
Zrenje i raspadanje ovdje dijele isti dah, plodnost se nudi u prezrelim grozdovima i napuklim kestenima, dok se spektar boja rastvara u veličanstvenom cadenzu, od plamene bakrene i zagušljive bordo, preko oker i kestenjastih tonova, pa sve do izblijedjele, pepeljaste zlatne.
Svijet u kojemu trajemo često nas uči otporu, obvezujući nas na grčevito držanje za obrise onoga što smo nekada bili, za izgovorene riječi koje su izgubile težinu i za obale koje su se davno odronile pod našim stopalima.
No, elegija jeseni nosi nepogrešivu mudrost zaborava, ona pjeva o tome da je zrelost zapravo umjetnost napuštanja.
Svaki zreo list koji se odvoji od svoje peteljke naprosto pada u dovršenost.
Njegov pad je dovršetak jedne tajnovite kompozije koja je započela proljetnim pupanjem.
Odreći se onoga što je ispunilo svoju svrhu znači osloboditi prostor za dublju, nevidljivu snagu koja se povlači prema korijenu, tamo gdje se u mraku zemlje tiho skuplja neizgovorena budućnost.
I upravo u tom razotkrivanju, kada spadne sve suvišno i kada se miris gnjiljenja pomiješa s čistoćom prvoga mraza, ostaje samo ogoljena bit, čista i usamljena pod vječnim svodom.
Ne postoji predložak jučerašnjice koji bi trebalo iznova izgrađivati, niti sutrašnjica koja bi zahtijevala naš strah.
Sve što uistinu posjedujemo stane u ovaj nepomućeni, nestalni i dragocjeni trenutak sada i ovdje.
U toj točki susreta između onoga što prolazi i onoga što još nije rođeno, u spoju gorkog mirisa raspadanja i tihe ljepote prohladnog zraka, dah postaje lagan, a misao bistra.
Kada se svi tonovi stišaju, kada se spektar boja ugasi u jedinstvenoj monokromiji sive i kada se posljednji list spusti na mokru zemlju, ostaje prostranstvo.
U toj iskonskoj tišini ogoljenih grana, gdje umiranje otkriva svoje pravo lice svete pripreme za počinak, svaki uzdah pretvara se u molitvu bez riječi.
Slutimo da kraj nije gubitak, nego tajna koja nas tiho obujmljuje.
Život ne nestaje opadanjem svoga ruha, on se samo povlači u dublju, beskrajnu pjesmu koja spava u korijenu svijeta, čekajući da se iz tame ponovno odazove svjetlosti.
----
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak