Da Capo al Fine
/jedno sasvim obično subotnje jutro/
Vrijeme nije rijeka koja teče naprijed, već je odjek koji se tiho vraća vlastitome izvoru.
U tom nečujnom kretanju, dok se granice između prošlog i budućeg pretvaraju u maglu, čovjek spoznaje da stvarni svijet ne stanuje u velikim gestama ni u izgovorenim riječima.
Sve što je vrijedno, sve što ostaje kad se stišaju oluje izvanjskoga svijeta, stane u jedan jedini uzdah.
Stane u pokret ruke koji traži drugu ruku dok se koraci spajaju na stazi.
Spoznaja dolazi nečujno, poput prvog mraza što prekriva travu. Dok prolazimo kroz dane satkane od žudnje za nečim udaljenim, ili nedostižnim, zaboravljamo da se cjelina već događa u malim, gotovo nevidljivim fragmentima.
Šetnja s voljenom osobom postaje putovanje kroz same sebe, a zajednička kava iznad koje se uzdiže para, oltar je jednostavnosti na kojem se prinose najčistije misli.
U tim trenucima zrak postaje gušći, zasićen prisutnošću koja ne zahtijeva objašnjenja.
Kada jesen oboji prostore i donese prvu hladnoću, dom prestaje biti samo prostor unutar četiri zida i postaje stanje duše.
U tom toplom kutku, dok izvana dopire šapat vjetra, rađa se osjećaj sigurnosti koji ne može ponuditi nijedno izvanjsko utočište.
To je toplina koju oblikuje ljubav, tiha i nepokolebljiva, unutarnja vatra što svijetli bez plamena i grije bez izgaranja.
Na koncu, kad se sve misli utišaju i kad se svjetla razmaknu, shvaćamo da nismo sakupljali dane, nego odjeke dodira.
Ulazimo u tišinu s osjećajem da smo dotaknuli beskraj, zaboravljajući gdje prestaje naš dah, a gdje započinje tajna iz koje smo izronili.
----
Zapisi na rubu loma- Maja Šiprak