Crescendo tišine
U onom praskozorju postojanja, prije nego li je izrečena prva riječ i prije nego li je prvi dah ispunio pluća, postojala je samo jedna pulsirajuća istina, potreba za dodirom.
Taj iskonski, nijemi zov duše, taj prvi drhtaj spoznaje vlastite krhkosti, nalazi svoj najsavršeniji, najuzvišeniji izraz u zagrljaju.
Zagrljaj nije tek puki susret dvaju tijela, niti je samo fizička gesta utjehe ili pozdrava.
On je, u svojoj biti, metafizički događaj, most preko ponora samoće, arhitektonska čipka satkana od srcâ koja kucaju u sinkronicitetu.
Kad se ruke spoje oko ramena ili struka druge osobe, stvara se zatvoreni krug, savršeni krug mira u svijetu koji je tako često rasparčan bukom i neskladom.
U tom se krugu, poput alkemije najfinijeg kova, olovo strahova pretapa u zlato povjerenja.
To je trenutak kada se granice ega tope, a koža postaje prozirna opna kroz koju struje emocije, neizrečene i snažnije od bilo kojeg jezika.
Zagrljaj je, stoga, najdublja moguća komunikacija koja ne treba posredovanje riječi, on je razgovor duša u najčišćem obliku, dijalog svjetlosti i sjene koji se odvija u svetom prostoru između dva otkucaja srca.
U njemu se istovremeno ogleda i prolaznost i vječnost.
On je nježni podsjetnik na našu konačnost, na krhkost ovog zemaljskog puta, ali i trijumf nad njom kroz čin davanja i primanja. U stisku se susreću tuga i radost, poput dviju rijeka koje se ulijevaju u isto more, stapajući svoje tokove u jedinstvenu, neponovljivu bujicu postojanja.
Zagrljaj je mjesto gdje se naši slomljeni dijelovi ponovo pronalaze, gdje se nesigurnosti pretvaraju u sigurnost utočišta. On je sidro u oluji života, mirna luka u koju se vraćamo nakon lutanja prostranstvima vlastitih sumnji i nadanja.
I dok se ruke razdvajaju, a krug se otvara prema vanjskom svijetu, u zraku ostaje nevidljiva rezonanca.
Ta rezonanca nije samo trag topline ili miris kože, već je odjek one iskonske potrebe za pripadanjem, za spoznajom da nismo sami u ovom kozmosu, već da smo dio nečeg većeg, nečeg svetog.
Zagrljaj tako postaje trajni pečat na biću, nit koja nas povezuje s drugim ljudima i s onim što nas nadilazi.
Jer, na koncu, zagrljaj je tišina koja govori sve jezike svemira.
On je početak i kraj svih riječi koje smo ikada izgovorili i koje ćemo ikada izreći.
On je vječni crescendo tišine, u kojem se, u jednom jedinom trenutku, stapaju nebo i zemlja, i u kojem se, naposljetku, pronalazi sam smisao bivanja.
Kao što je nekoć iz tmine izronio prvi dah, tako i svaki zagrljaj ponovo rađa svijet, ispunjavajući ga svjetlošću i toplinom.
U njemu se, skriveno od pogleda, nalazi i početak i kraj, a u njegovom odjeku, zauvijek će titrati tajna našeg postojanja.
---
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak