Con sordino
Ispod zaboravljenih svodova vječnosti, tamo gdje vrijeme gubi svoje oštre bridove i pretvara se u sjenku zaboravljenog daha, tiho se šulja predvečerje svijeta.
Prije nego što studen okuje korake i spusti svoje ledeno blago nad tihu zemlju, čovjek je već odavno odabrao vlastitu ledanu.
U toj tami hladnih pogleda i otuđenih prostora, zaboravili smo prastaru alkemiju postojanja, da je za oživljavanje ukočenog svijeta potreban tek titraj jedne krhke sunčeve iskre skrivene u dnu grla.
Kada studen pokuca na prostore u kojima tinjaju preostale nade, ljudska bića često postaju tek nijemi kipovi od leda, zagledani u vlastite sjene.
Mnogi su zaboravili da toplina ne stanuje u ognjištima od kamena, već u plahoj nježnosti posvećenoj drugoj duši.
Jedan blagi osmijeh, poput prve zrake zore koja probija neprobojni suton, ima moć da rastopi naslage godina.
Riječ izgovorena s razumijevanjem postepeno otvara zaleđene prozore nutrine, dok skromna, gotovo nevidljiva gesta ruke nudi utočište izgubljenom putniku u nevremenu.
U toj neizrecivoj alkemiji ljudske bliskosti leži jednostavna tajna postojanja.
Onoga trena kada u grudima zapljusne val iskrene topline i kada se oko srca rasprostre tiha vatra razumijevanja, čudesna se struja prelijeva prema krajnjim granicama tijela.
Tada i prsti, inače ukočeni od straha pred samoćom i studeni, zebu znatno manje.
Jer, nijedna zima ne može nadvladati pulsiranje otvorenog bića koje je smoglo snage da dotakne drugi svijet.
-----
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak