Cipele izlizane od čežnje
Magla se spušta nad obzorja ljudske svijesti, onamo gdje se tlapnje susreću s negostoljubivom stvrnošću, otvarajući procijep u tišini u kojoj tek rijetki čuju dozivanje nepoznatoga.
Postoje staze kojima koračaju samo oni čija su srca satkana od nemira, a koraci usklađeni s ritmom vjetrova što brišu tragove za sobom.
Kada si pustolov i lutaš prostranstvima ovoga svijeta, tvoja duša postaje arhivom tuđih suza i vlastitih praskozorja.
U vječnoj potrazi za onim što izmiče poput fatamogane, posjedovala sam i vidjela sve, dotaknula obrise dalekih obala, osluhnula jecaje zaboravljenih gradova i promatrala kako živi svijet bez snova, sivo i mehanički, usidren u tjeskobi prolaznosti, lišen čarolije onoga neizrecivoga.
Biti zanesenjak, skitnica i poeta na raskrižju svjetova znači nositi čitav svemir u grudima, a nemati kutka kamo bi spustio umorne noge.
Živjela sam svaki prijelomni trenutak, proživivjela svaku oluju i svaku tihu tišinu, obišla pola svijeta s cipelama izlizanim od čežnje.
No, prava se alkemija postojanja ne krije u kilometrima što ostaju iza nas, već u onome nevidljivom titraju kada se umorno biće suoči sa samim sobom.
Tada, u trenutku najveće krhkosti, kada je duša prepuna snova, događa se čudo, unutrašnji pejzaž procvjeta iz pepela rutine, rasplamsavajući se u posljednjem, neponovljivom plamenu slobode.
I dok se krug zatvara, a magla ponovno guta posljednje tragove skitanja, ostaje tek nijemi odsjaj zvijezda u očima onoga koji je usudio sanjati sve dok i sama noć nije preuzela njegov san.
---
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak
Sažmi